hrvatski

Semić i njegova prošlost od prapovijesti do 19. stoljeća : prigodom 730. obljetnice prvog spomena imena mjesta 1275.

Selo Semić smješteno je na 535 m n/v, poznato je po crkvi sv. Lovre, sa zvonikom od 14 m. U srednjem je vijeku u crkvenom pogledu pripadalo tršćanskoj biskupiji, odnosno župi Roč. U prapovijesnom su periodu na njegovom području značajne dvije kote, obje znakovito nazvane Gradišće. Kada su 5. svibnja 1275. akvilejski patrijarh Raimondo della Torre i grof Albert Gorički sklopili sporazum o međusobnom razvođenju granice, Semić se spominje kao posjed Mainarda Schwarzenburgškog, vazala grofa Alberta Goričkog. Nakon pada Klisa u osmanske ruke 1537., naselile su ga uskočke obitelji, među kojima se posebice ističe skupina koju je doveo lupoglavski feudalac Ivan Sinković. Poput ostalih istarskih mjesta na tom dijelu poluotoka, i Semić je teško stradao tijekom mnogobrojnih pljačkaških provala turskih četa, osobito koncem 15. i početkom 16. stoljeća. Propašću Mletačke Republike i nestankom Pazinske knežije 1797., započinje austrijska vlast u Istri, tijekom koje je 1857. sastavljen prvi službeni popis stanovništva, prema kojem je u Semiću živjelo 198 žitelja. Spomenut u radovima mnogobrojnih povjesničara i arheologa koji su se bavili istarskom prošlošću, Semić i danas privlači pozornost različitih stručnjaka, pri čemu je u najnovije vrijeme osobito zanimanje posvećeno karakteristikama semićkog govora, kojim se bavi prof. Nataša Vivoda, te očuvanju njegove dijalektalne jezikoslovne baštine kroz objavljivanje radova pjesnikinje Marije Ribarić, rodom iz Semića.

Semić; Istra

Dopunjeno i prerađen pozvano predavanja sa skupa XII. Susret s baštinom Lupoglavštine i Boljunštine, Semić, 25. studeni 2005.