Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 30063

Dubrovačko područje nakon pada Republike do godine 1848.


Ćosić, Stjepan
Dubrovačko područje nakon pada Republike do godine 1848. 1997., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb


Naslov
Dubrovačko područje nakon pada Republike do godine 1848.
(Dubrovnik after the Fall of the Dubrovnik Republic)

Autori
Ćosić, Stjepan

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
27.11.

Godina
1997

Stranica
357

Mentor
Stančić, Nikša

Ključne riječi
Francusko zauzeće; austrijska uprava; nacionalna integracija
(French occupation; Austrian administration; national integration)

Sažetak
Prvu polovicu 19. stoljeća u europskim je okvirima obilježila radikalna društvena preobrazba kojom je započela povijest suvremene građanske epohe. Nakon iscrpljujućih Napoleonovih ratova, u većem dijelu Europe, unatoč restauraciji i apsolutizmu, osnažena su osnovna demokratska načela utemeljena na pravnoj jednakosti i proklamiranim ciljevima građanskog društva. Demokratski procesi, oživljeni revolucinarnim gibanjima dvadesetih i tridesetih godina, kulminirali su općeeuropskim previranjima 1848. Tehnološka i proizvodna revolucija, demografska eksplozija i rast agrarne proizvodnje pojačali su učinke društvenih promjena, a uslijedio je i značajan obrat u političkoj teoriji i praksi. Načelo monarhističkog legaliteta postupno je zamijenjeno raznim oblicima konzervativizma. S druge strane, liberalizam je postao ideološkom osnovicom svih političkih struja koje su težile promjenama. Najzad, širenje i jačanje nacionalnog načela u liberalnom je kontekstu svojom integracijskom snagom težilo ukidanju teritorijalne i etničke rascjepkanosti, stvarajući tako i novu dimenziju sukoba velesila oko podjele utjecajnih sfera. Dubrovačko područje, poput hrvatskog prostora u cjelini, nije ovim procesima zahvaćeno intenzitetom karakterističnim za zapadnoeuropske zemlje. Ipak, globalna zbivanja odrazila su se donekle i na području bivše Republike, koje u društvenom pogledu još uvijek nije bilo spremno za unutarnje političke promjene. Slijedom zbivanja u Europi, te su promjene došle izvana, praćene svim negativnim posljedicama ratnih zbivanja u doba Napoleonovih ratova. Brza preobrazba političke i gospodarske strukture te razvojni diskontinuitet kao posljedica tih procesa doveli su do gubitka političke samostalnosti, gospodarskog sloma i raspada stare društvene strukture, označivši tako posve nove okvire dubrovačke povijesti u prvoj polovici 19. stoljeća. Periodizacija dubrovačke povijesti nakon pada Republike uvjetovana je nizom institucionalnih i političkih promjena. Trenutak francuskog ukinuća Dubrovačke Republike 1808. uistinu je označio povijesnu prekretnicu. U formalnom smislu, tada nestaje dugotrajna društvena, politička i gospodarska struktura koja je je stoljećima nastajala u okvirima Starog poretka. Dramatično razdoblje francuske uprave odvijalo se u dvije etape. Tijekom 1808. i 1809. ustrojena je i učvršćena nova vlast, iako se sudbina ukinute Republike još uvijek činila neizvjesnom. U drugoj etapi, od 1809. do 1814., dubrovačko je područje uključeno u sastav Ilirskih Pokrajina. Tada se po prvi put djelomično uvode osnovna načela građanskog zakonodavstva te dolazi do formalnog prekida s aristokratskim i staleškim poretkom. Taj je proces praćen brzim gospodarskim slomom izazvanim uništenjem trgovačke flote, glavne okosnice dubrovačkog gospodarstva. Duboki društveni rascjep prouzročio je propadanje plemstva i starih građanskih rodova čija je društvena pozicija bila tijesno vezana za opstojnost Republike. Značaj nastalih promjena moguće je ispravno predočiti samo u svjetlu činjenice da se na teritoriju Dubrovačke Republike tijekom stoljeća oblikovao zaseban društveni poredak s vlastitim obilježjima. Dakle, u slučaju pada Republike nije riječ samo o ukinuću suvereniteta i aristokratskog oblika vlasti koji je, uostalom, djelomično nastavio egzistirati, nego i o nestanku čitavog jednog društvenog sustava s višestoljetnim sadržajima i odrednicama, čime se Dubrovnik bitno razlikovao od susjednog prostora. Iz te perspektive postaju jasnije sve posebnosti koje su karakteristične za političku povijest i mentalitet dubrovačkog društva tijekom 19. stoljeća. Upravni eksperimenti, necjelovitost započetih građanskih reformi, te brojni nameti i katastrofalna gospodarska situacija u svim su slojevima dubrovačkog društva prouzročili nezadovoljstvo francuskom vlašću. Usprkos tome, relativno kratkotrajna šestogodišnja vladavina Frančeza svojim je društvenim učincima na različit način ostala duboko ukorijenjena u svijesti dubrovačkog stanovništva. Nada u obnovu Republike, koja se kod vlastele i manjeg broja građana rasplamsala tijekom zakašnjelog protufrancuskog ustanka 1813./14., potpuno je skršena brutalnim austrijskim postupcima u dvogodišnjem razdoblju privremene uprave - Intendance (1814.-1816.). Međunarodna politička situacija nije dopuštala obnovu Republike, a u samom Gradu nije se uspjela uobličiti nova integracijska ideja ni društvena snaga koja bi je mogla provesti. Austrijska vlast je i formalno provedena zaključcima Bečkoga kongresa 1815., a njezino administrativno učvršćivanje potrajalo je od 1817. do 1822. Kao središte jednog od okruga Kraljevine Dalmacije, Dubrovnik tada ulazi u trajnu političku vezu s Habsburškom Monarhijom. Tijekom razdoblja apsolutizma slijedi konačan i ubrzan raspad stare društvene strukture. Dio plemstva iseljava a dio prihvaća zbilju građanskog društva, miješajući se obiteljskim vezama s imovinski i financijski moćnijim pučanima, živeći uglavnom od preostalih zemljišnih prihoda, administrativnih i vojnih službi. Time je vlastela i formalno gubila statusne odlike nobiliteta, strogo određene Statutom i drugim zakonima ukinute Republike. Identičan proces uočljiv je kod najuglednijih građanskih skupina, Antunina i Lazarina, čiji je društveni položaj bio izravno vezan za opstojnost aristokratskog sustava. Gubeći prijašnji značaj, katolička je crkva također proživljavala krizno razdoblje. Dubrovačka nadbiskupija ostala je bez većine zemljišnih posjeda još u doba francuske uprave. Poslije crkvene reorganizacije 1828., veliki dio crkvenih dobara i zaklada austrijska vlast definitivno je pripojila državnom posjedu. Stonska biskupija je ukinuta, a Dubrovačka nadbiskupija svedena na rang biskupije podređene dalmatinskoj metropoliji u Zadru. Zbog uništenog gospodarstva, nedostatka kapitala i perifernog značenja koje je čitavo područje dobilo u habsburškom političkom i gospodarskom sklopu, novi građanski sloj oblikovao se sporo. Zemlja je još uvijek većim dijelom bila u vlasništvu plemstva, ali se od početka 19. st. kao zemljoposjednici sve više javljaju pučani i poneki seljaci, koji su novac stekli trgovinom i pomorstvom. Kupnjom zemljoposjeda, u razdoblju ukinuća institucije fideikomisa (1811.-1817.), oni su povećali svoju imovinu na račun vlastele. Novi vlasnici i poduzetnici, u sprezi s gradskom inteligencijom slobodnih zanimanja, predstavljali su raznoliki supstrat suvremenog građanstva. Ostalo gradsko stanovništvo činili su sitni trgovci, obrtnici, mornari, ribari, manualni radnici i gradska sirotinja. U malim urbanim središtima na području Dubrovačkog okruga, Cavtatu i Orebiću, te donekle u Stonu i Slanome, kao i u samome Gradu, otprije su postojali manji krugovi brodovlasnika i poduzetnika. Usprkos nepomorskoj austrijskoj orijentaciji, oni su se žilavo održavali poslujući na Jadranu i Sredozemlju. Tako je dubrovačko pomorstvo ipak zadržalo osnovu za brži razvitak, koji je uslijedio u drugoj polovici stoljeća. Ovisni o konjunkturi pomorskog tržišta, pomorski orijentirani poduzetnici sve su više ulagali svoj novac u zemlju, zadržavajući pritom klasičnu ulogu zemljovlasnika prema zakupnicima - seljacima bezemljašima. Stoga su zemljišni odnosi i dalje ostali osnovni društveni problem. Uvođenjem austrijskog Općeg građanskog zakonika 1816., derogirani su svi zakoni bivše Republike, ali je pitanje zemljišnih obveza i dalje ostalo otvoreno i rješavalo se kao privatnopravni ugovorni spor na razini upravne, a ne sudbene vlasti. To je generiralo trajnu napetost u odnosima zemljovlasnika i seljaka kao najbrojnijeg društvenog sloja. Zbog bojazni od političkog nezadovoljstva i oživljavanja republikanskih tradicija, austrijske su vlasti postupale na dubrovačkom području znatno blaže nego u ostalim djelovima Dalmacije. Pored podržavanja starih, specifično dubrovačkih zemljišnih odnosa, Habsburška je Monarhija nizom državnih mjera i povlastica, poput podjele mirovina i državnih sinekura i višegodišnjeg oslobađanja od poreza i vojne obveze, nastojala pridobiti preostalu vlastelu, staro građanstvo i seljaštvo te tako pacificirati čitavo područje. U političkom, upravnom i vojnostrategijskom smislu Grad je zadržao stanovitu važnost. Uz Okružno poglavarstvo, političku preturu, općinsku upravu, prvostupanjski sud i gimnaziju, u Dubrovniku je, zbog strategijskih razloga, bila smještena jaka vojna posada, a vojska je zauzela, popravila i dogradila sve francuske utvrde, posebno Fort Impérial. Politički značaj davalo je Gradu i nekoliko stranih konzularnih predstavnika, posebice ruski i engleski, koji su razvili značajnu diplomatsku djelatnost. Uz proizvodnju ulja i vina, skromni gospodarski dosezi temeljili su se na ponovnom oživljavanju pomorstva i kopnene trgovine s turskim zaleđem. Nekoliko prerađivačkih radionica manufakturnog karaktera, koje u to doba rade u Dubrovniku, ne mogu se dovesti u vezu s industrijskom revolucijom u zapadnoeuropskim zemljama. Dubrovnik je, kao i čitava Dalmacija, u prethodnom razdoblju živio ponajviše od tranzitne trgovine i brodarstva. Primarna poljodjelska i prerađivačka proizvodnja bila je nedostatna, a do povećanja nije moglo doći ni pod novom vlašću, jer su nedostajali ključni elementi razvitka: prirodni resursi, kapital i tržište. Državne gospodrske mjere bile su krajnje restriktivne i nepoticajne. U sklopu zastarjele austrijske merkantilističke politike s visokim carinama i orijentacijom na izvoznu trgovinu preko podunavskoga bazena, južnohrvatski krajevi ostali su potpuno izolirani. Niz epidemija i nerodica, te uvođenje zemljišnog poreza 1842. još su više pogoršali postojeće stanje. Samo je postupno oživljavanje pomorstva i tranzitne trgovine tijekom četrdesetih godina i dalje činilo Dubrovnik važnim središtem u dalmatinskim okvirima. U duhovnom ozračju ranog romantizma, predodžba ukinute Republike za dio politički aktivnog stanovništva poprimila je idealni karakter, pridonoseći bijegu od krute apsolutističke stvarnosti. Međutim, ta se ideja u integracijskom smislu nije mogla oživotvoriti, pa su je postupno zamijenili suvremeni oblici etničke i nacionalne identifikacije. Političko, gospodarsko i društveno mrtvilo, izazvano izolacijom i apsolutističkim centralizmom, povremeno je ipak prekidano kulturnim događajima, poput Martecchinijevih izdanjâ Gundulića i drugih dubrovačkih pjesnika na hrvatskom i talijanskom jeziku tijekom dvadesetih i tridesetih godina. Rad na izdavačkom polju okrunjen je 1841. enciklopedijskim izdanjem Galleria degli Ragusei illustri. Zahvaljujući svojoj bogatoj tradiciji, Dubrovnik je kao kulturno i političko središte u hrvatskim okvirima zadržao širi značaj, o čemu svjedoči tadašnje djelovanje niza vrsnih slikara, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca. Na temelju dubrovačke jezične tradicije i svijesti o kulturnom jedinstvu hrvatskog priobalja, preporodne ideje ilirizma odmah su našle odjeka u Dubrovniku, kao što su odatle snažno djelovale na središte pokreta u Zagrebu. Starija dubrovačka književnost i jezično nasljeđe bili su jedan od glavnih oslonaca cjelokupnog preporoda. Veze Dubrovnika i Zagreba učvršćene su brojnim osobnim kontaktima, dopisivanjem i hodočašćima preporodnih vođa. Dubrovački krug hrvatskih iliraca, bez obzira na prisutnost nejasne i široke slovinske političke ideje, posebno se isticao zrelom artikulacijom narodnih interesa, a suradnjom u preporodnim glasilima, ponajviše u Danici i Zori Dalmatinskoj, afirmirao se veliki broj dubrovačkih preporoditelja i kasnijih istaknutih narodnjaka. Jasna politička svijest dubrovačkog preporodnog kruga očitovala se odlučnim shvaćanjem o neophodnoj potrebi ujedinjenja hrvatskih zemalja i postupnim prihvaćanjem hrvatskog imena. Sličan su stav 1848. godine izražavali čak i predstavnici zvaničnih općinskih vlasti na dubrovačkome području. Zbog društvenih okolnosti u razdoblju apsolutizma, mnoge pojave političkog života počele su se očitovati tek proglašenjem ustavnosti 1848. Četrdesetosmaška zbivanja sazrijevala su upravo tijekom prethodnih desetljeća, pa stoga i dubrovačke događaje te godine treba promatrati u slijedu promjena koje su započele slomom Republike 1808. Oduševljenje padom apsolutizma, u Dubrovniku je, kao i u čitavoj Dalmaciji, pratilo pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, a kao odjek liberalnih ideja tada su se ponovno nametnuli zemljišni problemi i pitanje građanskih sloboda. Osobito važan čimbenik četrdesetosmaških gibanja bilo je izražavanje nacionalnih težnji i interesa, pa su u tom kratkom razdoblju pokrenuta dva lista s pretežno demokratskom i nacionalnom tematikom, koja otad postaje glavnom temom političkih odnosa. Relativna otvorenost granice, mogućnost stjecanja državljanstva, neimaština i epidemije u zaleđu uvjetovali su proces doseljavanja stanovništva s područja istočne Hercegovine. Želeći proširiti svoj utjecaj na osmanskom teritoriju, Austrija je po prvi put dopustila doseljavanje i pravoslavnim doseljenicima, koji su tijekom prve polovice stoljeća svoje konfesionalno zajedništvo pretočili u izraziti srpski nacionalni osjećaj. Istodobnim procesom hrvatske nacionalne integracije, poglavito na kulturnom i književnom planu u okvirima ilirizma, otvorio se i problem nacionalnih odnosa. Iako su u drugim hrvatskim krajevima ti odnosi tijekom 1848. uglavnom bili usklađeni, u Dubrovniku upravo tada dolazi do prvih oblika ideološki složenije nacionalne diferencijacije. U tom je pogledu bilo pesudno širenje Karadžićeve ideje "jezičnog srpstva", propagandističko djelovanje ruskog konzula i pravoslavnog paroha u Gradu, kao i materijalno uzdizanje novodoseljenih pravoslavnih trgovaca i poduzetnika. Već 1848. razvijaju se u Dubrovniku dva nacionalno-preporodna kruga. Ideologija hrvatskog kruga dubrovačkih iliraca, listom predstavnika gradske inteligencije i aristokracije, jasno se očituje u dubrovačkim četrdesetosmaškim glasilima Rimembranze dela settimana i L'Avvenire. Za razliku od dotadašnjih, uglavnom kulturnojezičnih tema, ustavnost i sloboda tiska omogućili su i očitovanje političkih zahtjeva dubrovačkih narodnjaka. Osobito su napisi u L'Avvenire bili u skladu s općehrvatskim težnjama za ujedinjenjem. Zbog nedostatka etničke osnove, ali potican brojnim vanjskim faktorima, srpski je nacionalni program našao uporište u nekolicini ideologa "srbokatoličke" ideje. U toj fazi ni sami prvi "Srbi katolici" nisu jasno lučili srpstvo od slovinske tradicije, želeći ga kao političku novost proširiti na dubrovački i dalmatinski prostor. Na temelju pragmatizma i političkih ciljeva Srba u Habsburškoj Monarhiji, predstavnici srbokatoličke ideje u četrdesetosmaškom su razdoblju zagovarali ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom da bi u kasnijoj fazi, kao instrumentalizirani predstavnici velikosrpske ideologije, potpuno negirali hrvatstvo Dubrovnika. Nestalna, raznorodna, umjetno stvorena i ovisna skupina srbokatolika nije, pogotovo u početku, mogla postići širi utjecaj. Zanemarivši negativne posljedice, koje su uostalom plod širih povijesnih procesa, u prvim desetljećima austrijske uprave oživljene su i još više ojačane duhovne i političke spone hrvatskog sjevera s Dubrovnikom. Pozitivna, latentna dimenzija austrijskog priključenja pokazala se tijekom dugotrajnog procesa nacionalne i teritorijalne integracije hrvatskog naroda, kako tijekom ilirskoga pokreta u prvoj polovici stoljeća, tako i kasnije, u vrijeme zrelog razdoblja političke borbe.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
101109

Ustanove
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Autor s matičnim brojem:
Stjepan Ćosić, (206405)