Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Bioetička ekumena : odgovornost za život susvijeta (CROSBI ID 4628)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Cifrić, Ivan Bioetička ekumena : odgovornost za život susvijeta. Zagreb: Pergamena, 2007

Podaci o odgovornosti

Cifrić, Ivan

Čović, Ante

hrvatski

Bioetička ekumena : odgovornost za život susvijeta

1.Čovjekova dvojaka uloga prema prirodi - kao prirodno biće prilagođava se prirodi, a kao kulturno biće mijenja prirodu – odražava se tijekom povijesti kao (a) destruktivno djelovanje prema prirodi čije su posljedice danas više nego zabrinjavajuće ali i (b) kao konstruktivno djelovanje u prirodi, čije pozitivne posljedice razumijemo kao civilizacijski razvoj. Čovjekova protuprirodnost i suprirodnost moralno ga obvezuje. Djelovanjem na prirodu, priroda i kultivirana priroda ne dobivaju novi smisao, nego ih čovjek – pojedine kulture tijekom povijesti - osmišljava za sebe. Autorova ideja je da je nužno prevladati dualizam kultura – priroda, koji ima svoje teorijske i povijesno-praktične izvore. Prevladati znači zahtijevati uspostavljanje mehanizama koji će djelovati na oblikovanje svijesti o jedinstvu prirode i kulture. To je zahtjev za dodatni napor mišljenja u oblikovanju novog, « ekološkog prosvjetiteljstva» i širenja bioetičke paradigme – svijesti o vrijednosti života kao takvog. Društva uvijek oblikuju simbole kulturnog razvoja ali pritom nastaju i simboli (potencijalnih) opasnosti i za samo društvo. Zahvaljujući znanosti i tehnici, razvojne mogućnosti kao i opasnosti od rizika uništenja, danas su znatno veće nego u svim dosadašnjim predmodernim društvima, pa mnogi (s različitih stajališta) upozoravaju na problem ugroženosti života i njegove raznolikosti. Rizik svijeta i susvijeta stvara potrebu za etičkom reakcijom prema sustavnom etičkom izazovu tehničke civilizacije. Moguć je dvojak odgovor na takav izazov životu: odustajanje od nekih etičkih načela ili prilagodba etičkih načela tehničkim mogućnostima prakse - dakle, etičku korekciju, ili kritičko propitivanje potencijalnih posljedica primjene najnovijih znanstvenih i tehničkih postignuća, uključujući i njihovo apriorno odbacivanje. Središnja tema knjige je odnos prema životu. Život je ključni simbol ponovnog « jedinstva kulture i prirode» i « povratka prirodi» , pa je čovječanstvu potreban konsenzualni univerzalni sustav vrednota kao orijentacijskih znanja. Jer, nisu dovoljna samo raspoloživa (Verfügung) i primijenjiva znanja (Angewandte) nego i orijentacijska (Orientierungswissen) znanja - ne samo ratio nego i sentio. Etičke odgovore susrećemo kao različite etičke perspektive u bioetičkom diskursu. U njega su uključene pojedine znanosti i religije koje zajedničkim snagama trebaju graditi i sustav vrijednosti zajednički različitim kulturama i religijama. Na taj način bioetika otvara različite perspektive, a istodobno djelovati integrirajuće u zajednički bioetički sustav – bioetičku ekumenu. Bioetičku ekumenu autor shvaća kao imperativ post/modernog čovječanstva. Teza o bioetičkoj ekumeni eksplicirana je u kontekstu autorova razumijevanja dviju eksplicitnih tendencija epohe kasne moderne povezanih s procesima globalizacije. To su kulturna homogenizacija i biotička homogenizacija koje zahtijevaju bioetički odgovor. 2. Knjiga sadrži pet radova u dva dijela. Prvi dio knjige nosi naslov « Kultura i susvijet» a drugi « Čovjek i susvijet» . U prvom dijelu dva su priloga. U prilogu « Bioetička ekumena. Bioetička edukacija za novi svijet» » autor elaborira pogled na ekološki i bioetički problem preko koncepta bioetičke ekumene. Pojam ima svoje povijesno nasljeđe ali suvremenu - intenciju da smanji konflikt između biotičke ekumene i kulturne ekumene. Umjesto dualizma kultura-priroda, autor govori o dvije ekumene života. Sustavno djelovanje (čovjeka) kulturne na biotičku ekumenu, tj. koloniziranje prirode, proizvodi antropobiotičku ekumenu koja se tijekom civilizacijskog razvoja sustavno širi. Međutim, kulturna ekumena – jedna njezina subekumena - zbog svoje tehničke moći kolonizira ne samo intaktnu prirodu nego i već ranije koloniziranu prirodu (tj. antropobiotičku ekumenu). Socijalnoekološka kriza je kulturna kriza, koja stvara novo stanje odnosa između biotičke i kulturne ekumene. Suvremeni etički izazovi odnose se na biotičku i antropobiotičku ekumenu, a rješenje treba tražiti u kulturi oblikovanjem bioetičke ekumene čiji sadržaj tvore ne samo znanstveno znanje, nego i orijentacijsko znanje. Pritom je veoma značajan proces edukacije koja treba djelovati u smjeru novog prosvjetiteljstva – ekološkog prosvjetiteljstva. Bioetička ekumena je bitan pojam ekološkog prosvjetiteljstva, jer je ona istodobno proces (ekološkog civiliziranja konflikata), empirijsko stanje (bazičnih bioetičkih načela) i projekt (izgradnje konceptualne integracije biotičke i kulturne ekumene). To je dobrovoljna zajednica ljudi različitih svjetonazora koji žele stvoriti novi duh čovječanstva, stvaranjem orijentacijskih točaka za sliku budućnosti primjerenu životu čovjeka i susvijeta. U drugom prilogu « Od ekološkog do bioetičkog pitanja. Bioetički kontekst u Hrvatskoj» dan je pogled na utjecaj socijalnog konteksta u nastajanju bioetičkog diskursa u Hrvatskoj. Objašnjava se teza da je bioetičko pitanje uslijedilo nakon i tijekom postavljanja ekološkog pitanja kao sociokulturnog i razvojnog pitanja. Bioetički diskurs se razvio pod utjecajem vanjskih i unutarnjih okolnosti. Na opću klimu nastanka bioetičkog diskursa utjecala je bioetička problematika u svjetskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi, pitanja održivog razvoja, kao i širok ekološki pokret u zemljama Zapada. S druge strane značajne su posljedice tranzicijski izazova u Hrvatskoj koje su utjecale na autonomno otvaranje bioetičkih pitanja – od onih u medicinskoj i kliničkoj bioetici do onih u poljoprivredi i pitanja etičnosti u znanstvenim istraživanjima. Bioetički diskurs postupno se institucionalizira u nekim nastavnim studijima, znanstvenim skupovima, edukacijskim temama i rjeđim empirijskim istraživanjima. Početni uspjeh i uspon bioetičkog diskursa leži u interdisciplinarnosti i znanstvenoj otvorenosti, pa različite struke nalaze svoju šansu da pridonesu bioetičkoj paradigmi. Drugi dio knjige « Čovjek i susvijet» sadrži tri priloga. Sva tri su nastala na rezultatima empirijskog sociološkog istraživanja na Sveučilištu u Zagrebu (N=492 ; 2005) koje je autor vodio. Sveučilište je odabrano iz dva razloga. Primarni jest taj što se radi o populaciji koja će kao nova generacija uskoro značajno utjecati na sustav društvenih vrednota i stvarati kulturno okruženje za odnos prema prirodi ; drugi je taj što je istraživanje rađeno entuzijastički i na osobni financijski teret istraživača. Za potrebe istraživanja konstruirano je nekoliko instrumenata, a u obradi rezultata primijenjene univarijatna (postoci), bivarijatna (korelacije) i multivarijatne (faktorska analiza, analiza varijance) statističke metode. Za svaki problem postavljene su hipoteze koje su u analizi rezultata provjeravane. Riječ je o jednom istraživanju koje (u tri priloga) govori o nekim aspektima shvaćanja života, odgovornosti za život, prava životinjskih vrsta na život i motivima čovjekove brige i postupaka prema susvijetu. Zajedničko svim trima prilozima je teza da su bioetička pitanja duboko involvirana u odnos čovjeka prema susvijetu u kojemu i s kojim živi a bez kojega ne može opstati. Zato se ne može ograničiti samo na brigu samo o sebi i svojoj vrsti, nego mora preuzeti odgovornost za sav život. Prilozi također potvrđuju potrebu uključivanja sociologije u bioetičku problematiku i iz perspektive sasvim konkretnih istraživanja. U prilogu « Odgovornost za život.. Bioetički kontekst» na empirijskim podacima utvrđene su dvije orijentacije u odgovornosti za život: odgovornost samo za ljudski život i odgovornost za sav život. Usporedbom ovih orijentacija s mišljenjem ispitanika o životnim orijentacijama (smrt i smisao života, biocentričnost, socijalnoekološke orijentacije i vjerovanje), o odnosu prema ljudskom tijelu (status ljudskog embrija, eutanazija, kloniranje, darivanje organa, genetički inženjering) i sociodemografskim obilježjima ispitanika, objašnjava se povezanost između tipova odgovornosti za život i bioetičkih pitanja. Na osnovu svih relevantnih varijabli utvrđen je profil odgovornosti za život: antropocentrična i biocentrična odgovornost. Prilog « Odnos prema životu. Biocentrična orijentacija» govori o percepciji života u svjetlu biocentrizma. Ispitanici visoko vrednuju život ne-ljudskih bića. Elaborirane su tri empirijski utvrđene (faktorska analiza) orijentacije prema životu, koji su nazvani: poštovanje života, autonomija prirode i zaštita života. Korelacijama ovih faktora s faktorima dobivenim na instrumentima (kao u prethodnom prilogu) o nekim drugim pitanjima (životne orijentacije, odnos prema ljudskom tijelu) te sa sociodemografskim obilježjima, utvrđeni su sklopovi obilježja koja konstituiraju (objašnjavaju) profil odnosa prema životu: antropocentrični i biocentrični biocentrizam. Svaka biocentrična orijentacija povezana je sa specifičnim obilježjima mišljenja ispitanika o drugim bioetičkim pitanjima. Biocentrizam je samo načelno jedinstven pogled i to na određenoj razini analize, a biocentričnost se može u načelu dvojako (različito) percipirati. Peti i posljednji prilog « Pravo susvijeta na život i čovjekovi postupci» govori o dva aspekta čovjekova odnosa prema susvijetu. Istraživano je mišljenje o « pravu» životinjskih vrsta na život u odnosu na čovjeka i to preko tri teze (čestica): o biološkom egalitarizmu (jednakom pravu čovjeka i životinjskih vrsta), antropološkom ekscemptionalizmu /excemptionalism/ (čovjekovom većem pravu na život) i izborenom pravu (koliko vrsta izbori za sebe životnog prostora). Rezultati su pokazali da kod ispitanika nema dominantnog koncepta prava na život. « Motivi» čovjekove brige i postupaka prema susvijetu istraživani su putem četiri teze (čestice): etička dužnost, utilitarnost (korist), emotivnost i situacija, jer se pretpostavlja postojanje različitih osobnih poticaja (kao i teorijskih pristupa) u odnosu prema susvijetu. Dobiveni rezultati istraživanja analiziraju se i objašnjavaju u socijalnom kontekstu hrvatskog društva u tranziciji i nagloj promjeni sustava vrednota od egalitarno-kolektivnog do liberalno-individualnog, te u situaciji nastanka anomije, kao i u teorijskom bioetičkom kontekstu. U prilozima autor ističe potrebu za nastavkom istraživanja, naročito međunarodnog istraživanja, koje bi odgovorilo na pitanje kakav je odnos različitih kultura, religija i povijesnih okolnosti (europskih) društava prema bioetičkim problemima. Takvo istraživanje potrebno je suvremenom bioetičkom diskursu i trebalo bi ga koncipirati i provesti.

biocentrizam; bioetička ekumena; biotička homogenizacija; kolonizacija; kulturna homogenizacija; pravo vrsta na život; specizam; susvijet

nije evidentirano

engleski

Bioethical Ecumene : Responsibility for Life of "Living Environment"

nije evidentirano

Biocentrism; Bioethical Ecumene; Biotic homogenization; Colonization; Cultural homogenization; Species Rights for Living; Specism; Living Environment

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Zagreb: Pergamena

2007.

978-953-6576-29-6

279

Biblioteka Bioetika; knj. 12

objavljeno

Povezanost rada

Sociologija