hrvatski

Osobni, obiteljski i mitovi o djetinjstvu? Mit u suvremenoj razvojnoj teoriji životnog ciklusa, psihoterapiji, folkloristici i književnoj teoriji

Proces stvaranja osobnog, obiteljskog mita ili mita o vlastitom djetinjstvu prepoznat je prije svega u suvremenoj razvojnoj teoriji životnog ciklusa (McAdams 1993) i u psihoterapiji (Anderson i Bagarozzi 1989) osobito obiteljskoj (Holle 2005), iako često u diskrepanciji s folklorističkim, književnoteorijskim i antropološkim određenjima mita. Posljednjih godina sintagma ''osobni mit'' (a time i mit o određenom životnom razdoblju) nailazi na sve veće kritike u terapeurskom diskurzu, predlažući neke druge književne vrste koje bi sintagmu približile relevantnim spoznajama disciplina koje se bave žanrovima (Holle 2005). Osobni mit za razvojnu teoriju čine centralne priče o sebi koje okupljaju djeliće našeg života u smislenu cjelinu. Za razvojne psihologe ona je jasna fabula i dokaz o razvoju karaktera (McAdams 1993). Kako bismo eventualno mogli govoriti o osobnom mitu, mitu o djetinjstvu ili o obiteljskom mitu u usmenom narativnom diskurzu (posebno u pričanjima o životu ili pričanjima o djetinjstvu) sa i/ili bez navodnih znakova potrebno je razmotriti nekoliko pitanja. Prvo, promotriti osobitosti različitih konteksta pričanja o djetinjstvu i/ili životu (psihpoterapeutska, svakodnevna, istraživačka dr.). Drugo, promotriti mogućnosti procesa personalizacije mita kao žanra koji primarno zahtjeva davanje smisla koji mu ne možemo dati kao pojedinci, već njega mora ovjeriti zajednica. Možemo li to shvatiti dijelom kao devijaciju ''izvornog'' žanra ili možda obitelj trebamo promatrati kao zajednicu u kojoj ovjeravamo osobni mit ili mit o vlastitom djetinjstvu? Također, možemo se odlučiti i za barthovsko široko određenje da mitom može postati sve što se prilagođava zakonima izlaganja pretvaranjem smisla u formu. Treće, dijelom odgovore možemo tražiti u procesu mnemoničke socijalizacije kao i narativne odnosno žanrovske socijalizacije prilikom koje ovladavamo ''žanrovskom svijesti o mitu'' koju vrlo lako onda možemo aplicirati na osobno iskustvo. Četvrto, potrebno je promotriti kako predodžbe i promjene predodžbi o djeci i djetinjstvu utječu na promjenu privilegiranosti nekih žanrovskih karakteristika prilikom pričanja o djetinjstvu. Na posljetku, možemo li nakon tih pitanja još uvijek govoriti o mitu ili u oblicima pričanja o životu, odnosno djetinjstvu možemo tražiti samo žanrovske karakteristike slične mitu, legendi, anegdoti i dr.?

osobni mit; mit o djetinjstvu; obiteljski mit

nije evidentirano