hrvatski

Obitelj Lenkovića i njezina uloga u protu-osmanskom obrambenom sustavu 16. stoljeća (Povodom 450. obljetnice bitke kod Svete Helene)

Stoljetni su procesi unutarnjih i naročito vanjskih migracija stanovništva podrijetlom s hrvatskih srednjovjekovnih zemalja potaknutih osmanskim vojnim napredovanjem ostavile trajne posljedice ne samo u demografskom razvoju suvremene Hrvatske, već i u razvoju Bosne i Hercegovine, Slovenije, Mađarske i Austrije. Srednjovjekovne su hrvatske zemlje pretrpjele najteže demografske gubitke. Naime, one su u razdoblju od pada Bosne (1463.) do Sisačke bitke (1593.) pretrpjele gubitak od preko 60% autohtonog žiteljstva. No, trajno ratno stanje nije prouzročilo do tog i nakon tog vremena nezapamćenu demografsku kataklizmu u povijesti hrvatskog naroda, već je iz temelja promijenilo i političke, gospodarske, društvene, vjerske i kulturne obrasce ponašanja i odnose u tim zemljama. Vodeću je političku i vojnu ulogu u zbivanjima tog razdoblja hrvatske povijesti, ipak, odigralo plemstvo. Premda je u najvećem dijelu to plemstvo doživjelo raseljeničku sudbinu, ono je zahvaljujući upornosti u pokušajima opstanka, ne samo na baštinjenomu prostoru, već i na ugarskim i austrijskim prostorima kamo je selilo u najvećem broju, doprinijelo zaustavljanju osmanskoga prodora prema Srednjoj i Zapadnoj Europi. Lenkovići su bili svjedocima dramatičnih promjena koje je Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo trpjelo tijekom prve polovice 16. stoljeća. Politički jasno definirane hrvatske i ugarske srednjovjekovne teritorijalne cjeline nestajale su sa povijesne scene, a ostaci su tih cjelina preuzimali vojno-obrambenu funkciju. Uz sve se te nevolje Kraljevstvo i podijelilo nakon pogibije kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohaču u dvije zasebne političke cjeline. Ferdinand I. Habsburški i Ivan Zapolja, pretendenti na ugarsko-hrvatsko prijestolje, ustrajavali su u svojim pravima na naslijeđe Jagelovića što je rezultiralo civilnim ratom, koji je dodatno slabio vojno-obrambene potencijale hrvatsko-ugarskih i austrijskih zemalja u odnosu na Osmansko Carstvo. U takvoj je situaciji hrvatsko plemstvo, do tada mahom raseljeno, bilo osuđeno na bespoštednu borbu za preživljavanje što je rezultiralo izrazitom vertikalnom mobilnošću tadašnjeg društva. Ona je, pak, u svojoj srži počivala na zadatku obrane Kraljevstva, pa su se i društveni odnosi tijekom 16. st. mijenjali i konačno izgradili na tom temelju. Ustanovljeni kao takvi, oni su obilježili razvoj hrvatskog društva u dugom vremenskom razdoblju. Lenkovići su bili dionicima, ali i kreatorima upravo takvih promjena. U budućim se, dakle, izučavanjima šesnaestostoljetne povijesti Hrvatske ne bi smjela zaobilaziti činjenica postojanja prognaničkog mentaliteta elite društva tadašnjeg Kraljevstva. Kroz nastojanja su se plemenitih prognanika da izdrže osmanski udar formirale nove strukture, ne samo političkih i vojnih, već i društvenih, gospodarskih, vjerskih i kulturnih odnosa čime su postavljeni temelji Hrvatske koju danas vidimo. U tim su događajima Lenkovići boreći se za vlastiti opstanak zapravo bili i predstavnicima elitnih i najzaslužnijih nositelja preobrazbe srednjovjekovnih vrijednosnih sustava u one modernog tipa.

vojna povijest ; obitelj Lenković ; rani novi vijek ; protuosmanlijski obrambeni sustav

nije evidentirano