hrvatski

Hrvatska književnost i kultura u Mikovčevu "Lumíru" (1851. - 1862.)

U usporedbi s prijevodima iz ostalih slavenskih književnosti, u 'Lumíru' nije objavljeno naročito puno hrvatske beletristike, ali su u Feuilletonu gotovo redovito izlazili kraći članci i bilješke o hrvatskim književnim i kulturnim zbivanjima te o hrvatskoj povijesti. Autorom je većine tih tekstova bio upravo Mikovec, potpisan M. F., M. i B-v. U prva se tri godišta 'Lumira' među nebeletrističkim tekstovima na hrvatske teme opsegom izdvajaju Kukuljevićev Jihoslovanské tiskárny v XV. a XVI. vĕ ku, preuzet iz 'Arkiva za povjestnicu jugoslavensku', te Mikovčev opis pogreba hrvatskog bana Tome Erdödyja, a od beletristike su objavljene dvije Preradovićeve pjesme, dvije humoreske tada u carigradskoj tamnici zatočenog bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića Derviši carigradski i Dram jezika (izvorno objavljene 1847. u zagrebačkom 'Kolu'), te Vaclíkov prijevod Bogovićeve Cà rnogorske osvete, izvorno objavljene u prvom godištu 'Nevena'. Jedan je od glavnih razloga Bogovićeve popularnosti u češkim književnim krugovima bio protuaustrijski bunt i politička tendencioznost čitljiva iz gotovo svih njegovih proznih i dramskih tekstova za apsolutizma, a Barac ju je pronašao čak i u priči o srušenom zagorskom dvorcu Grad Gotalovec, koju je za četvrto godište 'Lumira' iz 'Nevena' također preveo Jan Vaclík. Upravo je diskretna tendencioznost kakvu je Bogović uspješno skrivao među povijesne motive svojih proza bila jedina moguća u razdoblju apsolutizma, i njoj je, tragajući za strategijama za ostvarivanje narodnih interesa kroz nepolitičke puteve, pribjegavalo i uredništvo 'Lumira'. U četvrtom je godištu inače objavljeno najviše hrvatskih tekstova: iz 'Nevena' je preuzet opsežan Veberov tekst o Gundulićevu životu i djelima, kao i Kukuljevićeve pripovijesti Gubčeva buna, Crna kraljica, Medvedgradski gavran, Mliečnica i Kraljev zdenac, a Josef Kolář je prepjevao veći dio prvog pjevanja Gundulićeva Osmana. Tijekom 1855. u 'Lumiru' je hrvatska književnost zastupljena ciklusom od četiri historijske pripovijesti Janka Tombora u prijevodu Kristiana Stefana. U drugoj polovici pedesetih 'Lumir' i dalje donosi tekstove o hrvatskim temama, no manje prijevoda iz hrvatske književnosti. Razlozi su manjak hrvatske beletristike, smanjenje opsega 'Nevena' ('Lumirova' glavnoga izvora novih hrvatskih književnih tekstova) te vidljivo povećanje broja izvornih proza u 'Lumiru', nauštrb prijevoda. Kolář je objavio i sve prijevode iz hrvatske književnosti u 'Lumiru' sedmom godištu: oveći ulomak iz Mažuranićeva Smail-age Čengića i Bogovićevu pripovijest Krvavi most, a iste je godine dovršio i prijevod Bogovićeve drame Stjepan. Zbog zauzetosti Kolářa i Vaclíka drugim poslovima Mikovec je ostao bez svojih najpouzdanijih prevoditelja hrvatske književnosti, što je zacijelo utjecalo na nedostatak hrvatske beletristike i u osmom i devetom godištu 'Lumira', dok su desetom objavljene tek dvije hrvatske pjesme: Špunova deseteračka pohvala Andriji Kačiću i bugarštica iz Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja. Kvalitetni češki književnici generacije májovaca u političkom su životu nakon Listopadske diplome sudjelovali više kao komentatori nego kao akteri, za razliku od svojih hrvatskih kolega srednje generacije koji su se uglavnom posvetili politici što je rezultiralo lošijom beletristikom, naročito u prozi, pa niti nakon povratka ustavnosti sve do Šenoina povratka iz Češke nije bilo osobe koja bi oživjela književni život 'nije stoga čudno da u posljednja dva Mikovčeva godišta, pa ni u Hálekovom časopisu 'Zlatá Praha', nije bilo značajnijih prijevoda iz hrvatske književnosti. Kako za cjelokupnu koncepciju 'Lumira', tako je i za odnos prema hrvatskoj književnosti i kulturi bio presudan afinitet glavnog urednika, pa i u vjesticama i zanimljivostima o Hrvatskoj u Feuilletonu, uglavnom preuzetima iz hrvatske periodike, prepoznajemo i Mikovčeve karakteristične sklonosti: gotovo sve hrvatke kazališne predstave popraćene su viješću, čak i one sjemeništaraca u Zadru, a kada u Zagrebu duže vrijeme ne bi bilo predstava na hrvatskom jeziku, 'Lumir' bi i na to upozoravao. Premda sam Mikovec nije značajnije prevodio hrvatsku beletristiku, u krug oko svoga časopisa uspio je privući za to zainteresirane mlade suradnike, koji su prevodili proze svidljive široj čitateljskoj publici, te ona kapitalna djela djela čiji se sadržaj mogao staviti u funkciju održavanja slavenske i narodne svijesti za apsolutizma. Istim razlozima, pored osobnog Mikovčevog zanimanja za povijest hrvatskog naroda, možemo protumačiti i posezanje za Kukuljevićevom beletrizacijom hrvatske prošlosti, kao i za prozama iz političkih razloga zatvaranih Hrvata Ivana Frane Jukića i Mirka Bogovića. Svi su ti tekstovi u ambijentu određenom strogom Bachovom cenzurom mogli biti zamjenom izravnim izrazima rodoljublja, kao i povijesni tekstovi, naročito oni o borbama Hrvata za krunu i vlastiti opstanak (o Frankopanima, Draganiću, Jelačiću itd.) te o dubrovačkoj kulturi i književnosti, koji su na dvije razine pokazivali zrelost i snagu malog slavenskog naroda. Kako su u ? Lumíru? , osim Kukuljevićevih i Jukićevih pripovijesti te Špunovih i narodnih stihova, objelodanjeni i prijevodi Preradovićevih pjesama, ulomaka Gundulićeva i Mažuranićeva epa, te Bogovićeve i Tomborove proze, pa i kritike Bogovićeve dramatike, zaključujemo da je ovaj časopis u obzoru recepcije češke književne i kulturne javnosti, i pored razmjerne malobrojnosti prijevoda, hrvatsku književnost predstavio kroz autore ponajboljih književnih djela objavljenih četrdesetih i pedesetih. Činjenica da je većina tekstova hrvatskih autora i tematike preuzeta iz hrvatskih književnih časopisa, ponajviše iz 'Nevena', vodi nas prema tezi o devetnaestostoljetnim književnim časopisima kao značajnim medijima međukulturne i međuknjiževne češko-hrvatske komunikacije.

Lumir - časopis ; Neven - časopis ; Mirko Bogović ; Ferdinand Bretislav Mikovec

nije evidentirano