hrvatski

Moliški Hrvati. Rekonstrukcija kreiranja i reprezentacije jednog etničkog identiteta

Moliški Hrvati, najmanja i najstarija hrvatska dijaspora u Europi, svoj su identitet očuvali kroz pet stoljeća prvenstveno zahvaljujući svojem jeziku koji je osnovno obilježje različitosti u odnosu na susjedne talijanske i imigrantske zajednica juga Italije. Primijenimo li 6 glavnih obilježja etnije britanskog sociologa A. D. Smitha na zajednicu moliških Hrvata, postaje očito koliko je identitet kompleksna i dinamična tvorevina. Njihov je etnonim konstruiran znanstveno, lingvistički i povijesno, stvoren tek polovicom 19. stoljeća kada je otkrivena slavenska enklava na jugu Italije, koja govori južnoslavenskim jezikom. Pradomovinu imenuju neodređenom, polumitskom sintagmom "s onu ban(d)u mora", a jezik jednostavno zovu "na našo". Zajednička povijest u slučaju moliških Hrvata može se pratiti u pradomovini, tijekom migracije i doseljavanja, u novoj domovini te, na kraju, nakon "otkrića zajednice" u odnosu na njezine prave i potencijalne pretke i pradomovinu. Jezik je najvažniji marker različitosti i najsnažnije identifikacijsko obilježje ove zajednice. Upravo je preko jezika u 19. stoljeću ona zamijećena. Znanstveno je potvrđena teorija da moliški Hrvati dolaze s podbiokovsko-neretvanskog područja južno od Cetine, gdje se govorio štokavskoikavsko-čakavski dijalekt. Značenje religije vidljivo je u pisanim dokazima o naseljavanju slavenskih izbjeglica i prebjega pronađenim na sakralnim građevinama juga Italije te u važnoj ulozi crkve kao mjesta na kojemu su sa svećenicima mogli govoriti "na našo". Sačuvani su i neki običaji donijeti iz pradomovine, elementi materijalne kulture i usmeno pjesništvo. S time u vezi, pojava lika Ive Karlovića u usmenim pjesmama izazvala je interpretacije (mogućnost datacije, kolektivno sjećanje na tursku opasnost) koje u usmenoknjiževnim analizama nisu uobičajene. Prostor na kojem žive moliški Hrvati označava geografska i prometna izoliranost, koja je dodatno pogodovala su stvaranju još jednog "otoka" netalijanske zajednice koja se očuvala zahvaljujući slaboj integriranosti, lokalizmu i svojevrsnoj "inzularnosti" juga Italije u odnosu na njezin sjever. U obnovljenu interesu i brizi "pradomovine" za moliškohrvatsku zajednicu pojavljuju se govori o "buđenju" i jačanju zaboravljenog, izgubljenog etničkog identiteta, a mobilizirani su imaginariji i simbolika hrvatstva s ciljem isticanja i jačanja svijesti o povezanosti s "Hrvatima u domovini". Zaključno se može ustvrditi da moliškohrvatski identitet nije izgrađen na nizu objektivnih sličnosti i različitosti zajednice, već počiva na aktivnom bilingvizmu i bikulturalnosti koji su njegova glavna distinktivna obilježja.

moliški Hrvati; Italija; identitet

nije evidentirano