hrvatski

Mlada hrvatska drama (Ogledi)

Ogledi sakupljeni u ovoj knjizi nastajali su tijekom zadnjih sedam godina kao niz izlaganja i rasprava objavljenih u različitim znanstvenim publikacijama (osim posljednje studije koja je pisana upravo za ovu priliku). Većini je od njih poticaj bio težnja za tumačenjem tekstova hrvatskih dramatičara, pripadnika tzv. mlade drame. Taj se pojam u književnopovijesnoj, teorijskoj i, posebice, teatrološkoj praksi današnjice rabi (unatoč svim svojim generacijskim, stilskim i inim nejasnoćama) kao već uvelike prepoznatljiva periodizacijska paradigma. Njegovo sam značenje i opseg nastojala protumačiti u studiji pod naslovom Mlada hrvatska drama (periodizacijske teme i dileme) koja je (u svojoj prvoj, a za ovu knjigu umnogome nadopunjenoj varijanti) nastala za potrebe izlaganja na međunarodnome znanstvenom savjetovanju Suvremena hrvatska drama u osamdesetim i devedesetim godinama, održanom u organizaciji Matice hrvatske u Zagrebu 2000. godine. Vođena, osim toga, činjenicom da se mlada hrvatska drama vrlo često veže uz pojam postmoderne drame, u svoje sam sabrane oglede odlučila uvrstiti i tekst Postmoderna drama pod ponešto izmijenjenim naslovom (no neizmijenjenog sadržaja) Uvod u mladu hrvatsku dramu ili što je to postmoderna drama. U njemu sam upozorila na mnogobrojne aporije u svezi korištenja termina postmodernizam – postmoderna, koje proizlaze iz nedosljednog i nonšalantnog korištenja temeljne periodizacijske, tipologizacijske i kulturnopovijesne pojmovne aparature u dramskoj književnosti posvećenim književnopovijesnim, teorijskim, književnokritičkim i teatrološkim tekstovima objavljivanim u rasponu od početka osamdesetih pa sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. U tim se (kronološki slijednim) preglednim raspravama (u kojima nisam mogla izbjeći određena ponavljanja, posebice kada je riječ o osvrtu na istu kritičku literaturu o kojoj se govori u različitim problemskim kontekstima) bavim uglavnom teoretičarima, njihovim tumačenjima, književnopovijesnim i teorijskim problemima koji su im se nametali pri izučavanju recentne hrvatske dramske i kazališne produkcije. Istodobno sam pokušala istražiti zamke i nedoumice koje nameće književna i teatarska praksa naše današnjice, te otvorila neka pitanja o kojima periodizacija kao važno područje književne povijesti svakako mora voditi računa. Jer, činjenica jest da se procesi koji se zbivaju u našoj (dramskoj) književnosti s kraja dvadesetog stoljeća odlikuju izrazitom polimorfnošću, pa pred njenim izučavateljima stoji veliki napor u sistematizaciji vrlo raznorodne građe i modeliranju stilskih grupacija. Za taj mukotrpan pokušaj sređivanja heterogene mnogostrukosti istovremenih djela, parafrazirajmo H. R. Jaussa, u ekvivalentne, oprečne i hijerarhične strukture čiji je cilj otkrivanje sustava općih odnosa u književnosti jednoga povijesnog trenutka potrebno je obaviti, poznato je, niz 'predradnji' – od onih čisto pozitivističkih i bibliografskih, preko interpretacija pojedinačnih književnih djela, kritičkih obrada časopisnih i inih grupnih portreta pa sve do poetičkih deskripcija pojedinih autorskih opusa. Imajući na umu spomenutu činjenicu, kao i spoznaju da takvih priloga u našoj književnoj znanosti još uvelike nedostaje, svoju sam knjigu koncipirala kao niz interpretacija pojedinačnih dramskih tekstova (ili, pak, specifičnih opusa). Prva je vezana uz komediju Traži se novi suprug Mire Gavrana, dramskog pisca koji je 1990. godine u zagrebačkom Teatru ITD započeo projekt pozornice Suvremena hrvatska drama, inicirao Radionicu kreativnog pisanja – smjer drama, Dramsku biblioteku Teatra ITD, potom izdavanje dvaju zbornika Mlada hrvatska drama, časopisa Plima, te na taj način postao glavnim pokretačem mladoga hrvatskoga dramskog pisma. Slijede potom analize više ili manje široj javnosti poznatih djela dramskih autora, najčešće vezanih uz pojam mlade drame: od Gige i njezinih Lade Kaštelan, preko do sad neobjavljenog, ali na festivalu Marulićevi dani 1994. godine nagrađenog Čuda Ozane Kotorske Darka Lukića, potom u recentnoj teatrološkoj literaturi vrlo često doticanih Filipa Okteta Pava Marinkovića i Nekog drugog Ivana Vidića, pa sve do manje znanih radiodramskih ostvarenja Asje Srnec Todorović i melodramskih varijacija Irene Lukšić i Mislava Brumeca. Jesu li i na koji način mladi hrvatski dramatičari utjecali na nadolazeću generaciju dramskih pisaca pokušala sam dati odgovor u posljednjem tekstu pod naslovom Struktura prostora u ranim dramama Tanje Radović. U tim svojim 'čitanjima' bila sam vođena različitim teorijsko-metodološkim pretpostavkama, no ipak sam nastojala ne odreći se pokušaja davanja odgovora na određena povijesno-kritička pitanja. Baveći se analizom dramskih tekstova nadasve mladih autora koji su još uvelike djelatni, držim da ovu moju knjigu ni u kom slučaju ne valja shvatiti kao sintetsku studiju već kao dio osobita, još uvijek otvorena, trajna procesa koji je, bez obzira na to što se s književnopovijesnog i društvenog aspekta sada već govori o kraju jednog ('mladog') i početku nekog drugog ('novog') razdoblja hrvatske dramske književnosti, podložan novim i možda drugačijim interpretacijama. Vjerujući da se pisanje književne povijesti mora, ponajprije, temeljiti na analizama pojedinačnih književnih djela, interpretiranju književne građe, nadam se da sam njome uspjela ponuditi prilog za neki budući, sustavniji i produbljeniji opis književnog procesa (razdoblja) kojemu djela kojih se dotičem pripadaju.

mlda drama; suvremena književnost

nije evidentirano