hrvatski

Kulturna različitost u hrvatskim školama

Početke obrazovnih sustava obilježila je politika nacionalne homogenizacije koja je usađivanjem nacionalne privrženosti i osebujne nacionalne kulture omogućila stvaranje modernih nacija. Takav obrazovni sustav smatra se jednim od indikatora modernizacije i uvjetom stvaranja moderne i efikasne države. Međutim, unatoč dominaciji takvoga modernizacijskog obrasca, nisu ga slijedile sve zemlje. Neke su, poput Habsburške Monarhije, već u samim počecima državne kontrole nad obrazovanjem propisivale pravo na afirmaciju etničke i kulturne različitosti. U hrvatskim se školama pravo na različitost manifestiralo u pravu na obrazovanje na materinskome jeziku i u okvirima vlastite kulture mijenjajući se tijekom vremena, uglavnom šireći opseg prava i varirajući organizacijske oblike. Danas se postavlja pitanje kakav odnos prema etničkoj različitosti u obrazovanju valja uspostaviti imajući na umu istovremeno kako povijesne i društvene uvjete njegova razvitka tako i zahtjeve Europske unije, kojoj se Hrvatska nastoji priključiti, a koja je uvela interkulturalističku pedagogiju kao osnovno načelo u obrazovnome djelovanju. Interkulturnost se nameće kao odgovor. Pri tome valja voditi računa da cilj interkulturnog obrazovanja nije puko stjecanje znanja o različitim kulturama već da upoznavanje drugih podrazumijeva interakciju s njima unutar i izvan škole što iziskuje drukčije znanje i metode rada. Stoga bi u reformu obrazovanja valjalo uključiti i tri glavne skupine smjernica koje preporučuju eksperti Vijeća Europe. Prva se skupina odnosi na prenošenje znanja, druga na sposobnosti i vještine što ih kod sudionika procesa treba poticati, a treća na kulturne i obrazovne modele što ih obrazovni sustavi trebaju uključivati.

kulturna različitost; škola; multikulturnost; interkulturno obrazovanje; Hrvatska

nije evidentirano