hrvatski

Hrvatski jezik u višejezičnosti Bosne i Hercegovine

U radu se prikazuju neka sociolingvistička i psiholingvistička obilježja jedinstvenoga položaja hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji se u mnogima od njih može usporediti s različitim drugim jezičnim situacijama u Europi, kao ideal zagovara bar trojezičnost svojih govornika (osim materinskoga i engleskoga kao jezika međunarodnoga sporazumijevanja predlaže učenje bar još jednoga jezika). Hrvatski je jedan od tri vrlo srodna jezika različita vrijednosnoga identiteta te države koja imaju djelomično zajedničku kulturnu povijest, isprepletenu različitim, i povoljnim i nepovoljnim, odnosima. Govornici svih triju jezika u visokome se stupnju mogu međusobno razumjeti, no ne posve, jer se hrvatski od druga dva razlikuje na svim razinama, u nekim elementima i tipološki. Sva su tri jezika narodni jezici čiji govornici dijele iste zemljopisne i društvene prostore, što znači da utječu i utjecat će jedni na druge kao jezici u dodiru, a kako su sva tri jezika (ili bi trebala biti) ravnopravni, službeni jezici jedne države, njegovi će govornici nužno bar pasivno vladati i drugim dvama jezicima. Dva su od navedena tri službeni i državni jezici susjednih država. Jedan je jezik vrlo mlad, znatno mlađi i od naroda koji je nastao tek u 20. stoljeću, tek odnedavno u procesu standardizacije, ali s vrlo jakim vanjskom, bar deklarativnom podrškom. Drugi je donedavno kao nadmoćniji jezik pokušavao hrvatski asimilirati i imenom i obilježjima, donekle prirodno, ali još više svjesno. U radu će se prema lingvističkim spoznajama i društvenojezičnim situacijama u kojima su se našli drugi europski jezici pokušati pokazati moguća budućnost hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini.

hrvatski jezik, višejezičnost

nije evidentirano