hrvatski

Što s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jata ?

Problem hrvatskoga standardnoga refleksa dugoga staroga jata, kao nesumnjivo prozodijski različitog od kratkog, u smislu dodatne još neodređenosti fonemskog sadržaja, neodređenosti pravilnog izgovora i razumnoga pravopisnog rješenja, nije izvorno unutarnji hrvatski jezični problem, nego ga je Hrvatima u prošlom stoljeću sugerirao V.S. Karadžić zauzimajući se potom uporno za izgovorno dvosložni dugi jat s tri glasnika u slijedu [ i - j - e ], koja treba, prema načelu da se piše kao što se govori, i pisati ije. U praksi i u novijoj normativstici takvo je fonemsko i fonetsko normiranje odbačeno, a pravopisno rješenje odbacuje praksa kroz "nenaučljivost" pravopisnog propisa od strane prosječnih korisnika hrvatskog standarda. Suvremenim se preispitivanjima dugog jata ovo istraživanje pridružuje s fonetskog, komunikacijskog stajališta. Ispitana je akustična slika dugog i kratkog jata uzornih govornika, a potom je ovjerena sposobnost slušnog razlikovanja umjetno izdvojenih odsječaka kratkoga i dugoga jata. Mjerenjem duljine reakcije ispitana je efikasnost čitanja dugog jata pisanoga kao ije, ie i je. Izmjereni su podaci takvi da upućuju na najrazumniju interpretaciju da je hrvatski standardni refleks dugoga staroga jata dvofonemski slijed /j-e/, da se izgovara kao jednosložni [je] i da je za njega najpovoljniji način pisanja je, što znači da je dugi jat u svojoj jezičnoj naravi izjednačen s kratkim, od kojega se razlikuje samo po duljini vokala /e/, kao što i svi drugi samoglasnici mogu biti prozodijski dugi i kratki. Nakon stoljeća i pol raznih pokušaja i nastojanja da se refleks dugoga staroga jata razdvoji od kratkoga još i drukčije, osim prema duljini, hrvatski se jezični osjećaj iskazao otpornim ostajući čvrsto u svojoj jezičnoj tradiciji fonemskoga nerazlikovanja.

hrvatski jezik; standardni jezik; pravopis; fonetika

nije evidentirano