hrvatski

Dubrovnik 1300-1800: pet stoljeća glazbene kulture jednoga dalmatinskog grada – početci, razvitak, značenje

Uska sprega glazbe i društva u uvjetima političke i gospodarske neovisnosti pokazala se pogodnom za razvoj organizacijskih aspekata glazbenog života i osigurala je objektivnu podlogu za prijenos tradicije kao temelj glazbene kulture u Dubrovniku. Političko laviranje između ondašnjeg europskog Istoka i Zapada (Bizanta i Rima) reflektiralo se i u raznolikosti glazbenih izvora i utjecaja (tip notacije, repertoar) u najranijoj fazi ; konačno priklanjanje zapadnom crkvenom modelu u liturgiji, jeziku i glazbi značilo je i definitivni priklon Dubrovnika zapadnom civilizacijskom modelu. Politička volja za snažnom društvenom reprezentacijom omogućila je kontinuirano postojanje glazbenog izvoditeljskog tijela (Kneževa kapela) kroz dulje od pola milenija (1301-1808), ali nije – sukladno mentalitetu suzdržanosti i ideologiji krajnjeg ekonomiziranja u vladajućem sloju – posegnula za angažiranjem vrhunskih ili međunarodno poznatih umjetničkih imena. Svjetovna vlast u težnji za sveprisutnom kontrolom (i cenzurom) s jedne strane obilato financijski potpomaže crkvene i redovničke instance (pjevači, nastavnici), a s druge strane koči prirodni razvitak domaćih snaga: u Dubrovniku nema konzervatorija, glazbene (pa ni opće) tiskare sve do 1785., nema domaće operne družine ni opernog kazališta. Unatoč strogoj kontroliranosti protoka djela, ideja i ljudi u vezi s glazbom tijekom čitave svoje povijesti, Dubrovačka je Republika cijelo vrijeme bila plodno tlo za uvoz najrecentnijih stilskih tvorevina umjetničke glazbe s područja Mediterana i Srednje Europe te vlastita stvaralačkog refleksa umjerenog dometa. Time je potvrdila svoje značenje kao uravnoteženog, ekscesima nesklonog ali budnog i ažurnog motritelja hoda glazbene povijesti u Dalamaciji, Hrvatskoj i cijeloj široj regiji jugoistoka Europe.

Dubrovnik; glazbena kultura; razdoblje 1300-1800; repertoar; glazba i politika; Kneževa kapela

nije evidentirano