hrvatski

Ideja i praksa virtuoziteta u glazbenom izvoditeljstvu u prvoj polovini 19. stoljeća

Realna pojava virtuoza i prateći pojam mogu se trasirati u razdoblje manufakture između kasne renesanse i kraja baroka. Sam termin ima etimologijski korijen u latinskoj riječi virtus (vrlina, sposobnost), odnosno talijanskoj virtù , označavajući osobu, odnosno individualnu vještinu iznad prosjeka u području manualnih radnih sposobnosti. Na području umjetnosti, poglavito glazbe, bit će tako označavane osobe idealnih izvoditeljskih postignuća. U razdoblju feudalizma imat će to označavanje i “ štih” distance spram manualnog (i plaćenog) rada te figurirati kao protuteža renesansnom idealu “ univerzalnog čovjeka” , ali u području glazbe će postavljati i zahtjeve za jedinstvom kompozicijskih i izvodilačkih sposobnosti. Promjenu u ideji, stavu i praksi donosi razdoblje ranog romantizma i početak industrijske revolucije. Puka tehnička vještina shvaća se isuviše bliskom strojevnom mehanicizmu i naglasak se pomiče na nadmoć “ duhovnog” nad “ materijalnim” . Vodeći njemački filozof i estetičar G.W.F. Hegel ustanovit će tijekom 1820-ih u svojim Vorlesungen über die Ästhetik da kad “ virtuoznost dostigne svoj vrhunac, ona ne samo da svjedoči o takvom vladanju nad vanjskom stvari koja nas zadivljuje, već također ističe neograničenu unutarnju slobodu, jer kao od šale stalno prevladava samu sebe u svladavanju prividno nesavladivih poteškoća” . I dalje: “ U ovakvom izvođenju uživamo u onome što predstavlja vrhunac glazbenog života i doživljavamo čudesan misterij, koji se sastoji u tome što se jedno vanjsko oruđe pretvara u organ koji je potpuno oživotvoren duhom” . U ovim se shvaćanjima zrcali pobjedonosni i još podosta naivni optimizam mladog građanstva u ranoj fazi modernog industrijskog kapitalizma gdje se navodna supremacija subjekta nad materijom kao mrtvim objektom uzdiže do transcendentnog ushita nad uspjehom vlastite sudbine. Ovu sliku rane građanske samosvijesti u području glazbe najbolje utjelovljuju prije nove velike mijene senzibiliteta 1848. Niccolò Paganini i Frédéric Chopin, u čijem se statusu očituje dvojstvo kulta genija ili kao satanskog majstora manipulacije ili kao od masa neshvaćene nadprosječne veličine. Iako u ovom razdoblju još uvijek prevladava model virtuoza skladatelja-interpreta u jednoj osobi, možda upravo dvojnost paralelnog postojanja i djelovanja Roberta i Clare Schumann po prvi put nagovješta definitivno razdvajanje ovih dviju sposobnosti i djelatnosti, smještajući virtuozitet kao komponentu u područje umjetnosti interpretacije.

virtuozitet; glazbeno izvoditeljstvo; 19. stoljeće

nije evidentirano