hrvatski

Dubrovnik: Nastanak i razvoj srednjovjekovnoga grada-La fondation et le developpement de la ville medievale

Dubrovnik je nastao na poluotoku koji je zatvarao duboku zaštićenu uvalu pogodnu za stvaranje luke u neposrednoj blizini antičkog Epidaura. Izgradnjom i širenjem grada uvala je postepeno nasipana i izgrađivana. Prostor poluotoka koji je zauzimao civitas bio je povoljan za obranu, svojim položajem kontrolira plovidbu tim dijelom obale, te zaklanja od južnih valova prirodnu luku potpuno zaštićenu od bure i zapadnih vjetrova. Na najvišem dijelu poluotoka nalazio se najstariji dio Dubrovnika, najmanji gradski seksterij Kaštel. Zauzimao je prostor nekadašnjeg bizantskog kastruma. Bio je najvjerojatnije izgrađen u VI. stoljeću kada je Bizant imao prevlast na Jadranu te je služio kao kontrolna točka plovidbe i trgovine. Grad se širio po slobodnom dijelu poluotoka, istočno prema Pustijerni. – Drugi, po nastanku gradski seksterij Sv. Petra zauzimao je prostor ispod Kaštela, između današnje Ulice od Domina, Strossmayerove i Gradićeve. Nastao je kao prvo podgrađe. U zapadnom dijelu uz Kaštel je nepravilan, a na istočnom je izgradnja bila regulirana najvjerojatnije još u doba kasne antike. Treće proširenje grada je Pustijerna. Napučena je u ranom srednjem vijeku i kako doznajemo iz pisanja Konstantina Porfirogeneta sredinom X stoljeća, već je središte življenja preseljeno u taj dio grada. Grad koji je zauzimao prva tri seksterija Porfirogenet već tada naziva civitas. Pred vratima Pustijerne godine 972. izgrađena je prvotna crkva sv. Vlaha, zaštitnika grada, koja je bila pravokutna građevina s kvadratnom apsidom, sa četiri stupa koji su nosili svodove u kojima je bio jasno izražen upisani križni tlocrt te centralno postavljena kupola.- Izvan gradskih vrata sagrađena je i posebna kula u kojoj je imao stanovati knez. Do nje je izgrađena četverolisna građevina koja je imala višestruku namjenu ; memorija sveca, krstionica i kapela. Dubrovčani su za zaštitnika izabrali istočnog sveca, sv. Vlaha, a i prva crkva podignuta u kaštelu je Sergija i Bakha, također istočnih svetaca. Sam izbor je vrlo indikativan. Grad koji je nastao kao bizantska utvrda, postepenim rastom postaje civitas. Mala komuna na vjetrometini između Istoka i Zapada, pod neprestanim pritiskom brojnih osvajača i Venecije, poseže za zaštitnikom s Istoka – Bizantom. Ali u toj političkoj ovisnosti o istoku, on potpuno i bez ikakve dvojbe idejno i crkveno prihvaća i štuje Rim sa svojim biskupima koji su njemu podložni. Izbor patrona činitelj je povijesne situacije. Izbor sv. Vlaha više je političko nego li religijsko rješenje, pa se i relikvije, donesene poslije iz Bizanta (osobito moćnik glave) moraju vezati uz traženje zaštite Bizanta, nasuprot stalnoj prijetnji Venecije. Legenda koja nam donosi početak kulta sv. Vlaha upravo se odnosi na spašavanje grada od mletačke okupacije godine 971. Krajem X. stoljeća Dubrovnik je postao nadbiskupijom. Postavilo se pitanje izgradnje bazilike koja će služiti kao katedrala. Držim da je ta prva katedrala izgrađena na taj način da se zatečena crkva sv. Vlaha proširila i produljila do utvrde koja je, zajedno s četverolisnom građevinom postala sastavni dio katedrale. Ona je i dalje ostala posvećena zaštitniku grada. Zadržala je svodove i kupolu prve crkve, dograđeni su joj bočni brodovi koji su dobili drveno krovište. Od male centralne građevine dogradnjom je izgrađena, trobrodna, troapsidalna bazilika. Izgrađena je jednostepena subselija s jednostavnom katedrom. Četverolisna memorija postala je tad krstionicom. Katedrala je vrlo brzo, u istom stoljeću, doživjela svoju prvu pregradnju, najvjerojatnije odmah nakon raskola godine 1054. Sa željom da je u cijelosti nadsvode, dograđeni su joj iznutra uz perimetralne zidove i izvana uz zidove prve crkve sv. Vlaha dvostepeni zidani polupilastri T- presjeka. Nad glavnim brodom dobila je bačvasti svod, dok su joj na bočnim a izgrađeni najvjerojatnije križni svodovi. Crkva tom pregradnjom nije bitno izmijenjena u vanjskom izgledu. Preuređeno joj je svetište tako da je dograđena supselija, pa je postala dvostepena, premodelirana joj je katedra a apsida je ukrašena novim freskama. Donji dio tih fresaka sačuvan je i nije porušen prilikom izgradnje romaničke katedrale, koja je imala pod na razini današnje barokne katedrale. Zbog toga su na zidovima, visokima gotovo tri metra prilikom arheoloških istraživanja pronađene freske na dijelu apside, na vanjskim zidovima zidanim arkaturama. Freske su izvođene nakon raskola 1054. godine jer su likovi prikazani zapadnom ornatu, čime demonstriraju pripadnost zapadnoj crkvi. Menza je bila zidana, nalazila se na spoju broda s apsidom. Nalaz groba u južnom zidu bazilike s monumentalnim natpisom ime pokopanog biskupa Gerarda ( 1120.-1130.) pokazat će se važnim prilikom datacije rušenja katedrale i građenja nove romaničke građevine. Njezin namještaj i zidanje ostaje isti predromanički slog. Međutim ona donosi jednu novu ideju reformirane crkve 11. stoljeća a to je trobrodna bazilika sa strogim provođenjem troapsidaliteta. U drugoj polovici 12. stoljeća ta je katedrala porušena, te je izgrađena nova s titularom sv. Marije Velike. Razlog promjene titulara je najvjerojatnije zahtjev donatora čijom se izričitom voljom mijenja titular. Romanička katedrala nešto je veća od prethodne bazilike ; dugačka je izvana 41 m a, a široka 17 m. Kao i prethodna, i ona je trobrodna, s apsidom u glavnom brodu. Stupovi glavnog broda bili su razvedenog križnog tlocrta. S vanjske strane tih zidova bili su duboki pilastri koji su širinom odgovarali unutrašnjim lezenama. Katedrala je imala galerijicu s kolonadom kojom se moglo prolaziti oko cijele katedrale. -Osim toga, katedrala je, koju svi putopisci opisuju kao vitku i visoku, imala svodove nad srednjim brodom, bočnim i nad matronejem. Morala je imati križni konstrukcijski sustav svodova i jake vanjske zidane pilastre koji su preuzimali vrlo veliku horizontalnu silu svodova. Tlocrt i prvi graditelji dubrovačke katedrale upućuju na arhitektonski koncept koji je stoljeće prije dosljedno proveden u čitavom nizu katedrala susjedne Puglie. Ta je katedrala srušena u velikom potresu godine 1667. poslije čega je izgrađena današnja barokna. Dubrovnik je trebao odvojiti kult sv. Vlaha od katedrale, što se dogodilo još za vladanja Venecije. Moralo se poklopiti nekoliko važnih događaja da bi se sagradila nova crkva posvećena zaštitniku grada. To je prije svega dolazak Ilije Sarake za dubrovačkog nadbiskupa godine 1342., zatim je u Dubrovnik Toma de Vitanis donio lijevu ruku sv. Vlaha 1348. godine, a godinu dana prije svetac je spasio grad od kuge. Veliko je vijeće donijelo 26. veljače 1348. jednoglasnu odluku o gradnji nove crkve sv. Vlaha te da knez i Vlada odrede njezin oblik i način izgradnje. Započeta gradnja polovinom 14. stoljeća završena je po njegovu koncu. Crkva je oštećena i popravljena nakon velike trešnje, ali je godine 1706. izgorjela. Srušena je te je postavljen kamen temeljac za novu crkvu godine 1706. gradnja je trajala do godine 1715., kad je crkva dovršena.

Urbani razvoj -- Dubrovnik -- Srednji vijek

nije evidentirano