hrvatski

Instrumenti i politika zaštite potrošača kao cilj zaštite slobodnog tržišnog natjecanja

Zaštita potrošača dugo vremena nije bila u Republici Hrvatskoj regulirana pod objedinjenim zakonom, već su njezini izvori bili sadržani u različitim propisima, te je tako segmentarno određenje zaštite potrošača, najvećim dijelom bilo temeljeno na odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Međutim, odredbe ZOO-a ne razlikuju kategoriju potrošača od poduzetnika, već uređuju obveznopravne odnose između ravnopravnih stranaka.. Nedostatak ovakvog uređenja uglavnom se sastojao u tome što se zaštita svake od ugovornih stranaka u okvirima sustava koji se uređuje građanskim zakonima ustanovljava na načelima njihove jednakosti. Međutim, potrošači nisu kategorija koja po svojim notornim odrednicama predstavlja presumpciju jednakosti. Naime, jedno od zajedničkih obilježja modernih demokratskih država je i zaštita ekonomski slabije strane u trgovinskim odnosima, što je rezultiralo razvojem pravne doktrine u dva međusobno interferirajuća smjera: propisima o zaštiti potrošača, kojima se štite potrošači kao naturalne osobe koje kupuju na tržištu robe i usluge, te propisima o zaštiti tržišnog natjecanja, odnosno antitrustovnom legislativom. Hrvatska je preuzela zakonodavna rješenja EZ – acquis communautaire, u području zaštite potrošača, prvenstveno temeljem odredbe članka 153. Ugovora o EZ, te čl. 74. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Temeljeno na iznijetim postulatima usvojen je Zakon o zaštiti potrošača Republike Hrvatske, dok je jedan od daljnjih vidova zaštite potrošača inkorporiran u instrumente prava i politike konkrencije u Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja, u institutima sporazuma poduzetnika, koncentracija i zabrane zloporaba monopolističkog i vladajućeg položaja.

zaštita potrošača; zaštita tržišnog natjecanja; acquis communautaire; sporazum između poduzetnika; koncentracije; zabrana zlouporabe vladajućeg položaja

nije evidentirano