hrvatski

Neinvazivna ventilacija novorođenčadi

Napredak koji se zadnjih desetljeća dogodio u neonatologiji a koji omogućava preživljenje sve nezrelije novorođenčadi, usko je povezan s razumijevanjem patofiziologije plućnih bolesti i novim mogućnostima prevencije i liječenja respiratorne insuficijencije. Međutim, sofisticirani respiratori i novi oblici strojne ventilacije novorođenčadi nisu smanjili pojavu kronične plućne bolesti. Ona u najnazrelije novorođenčadi ima karakteristično obilježje smanjene alveolarizacije, budući da nezrelost i štetni čimbenici ometaju normalni razvoj pluća. Mehanička ventilacija oštećuje strukturu alveola i dišnih putova, uzrokuje plućni edem, upalu i fibrozu. Pri tome su najvažniji mehanizmi visokog tlaka i velikog respiratornog volumena. Kako bi se izbjegla stalna izmjena prenapuhnutosti i atelektaze alveola, što naročito oštećuje stanice i surfaktant u alveolama, sve se više primjenjuje kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putevima čime se spriječava kolaps alveola. Takav se oblik neinvazivne ventilacije naziva CPAP (prema engl. continuous positive airway pressure), NCPAP (prema engl. nasal continuous positive airway pressure) ili NPCPAP (prema engl. nasal prong continuous positive airway pressure) budući da se najčešće primjenjuje preko kratkih nosnih nastavaka, čime se izbjegava intubacija i snizuje otpor strujanju plina. Većina je neonatalnih centara nakon primjene tog oblika respiratorne potpore u novorođenčadi s blažim oblicima respiratornog distresa zabilježila smanjenje incidencije pneumotoraksa i kronične plućne bolesti. Ustanovljeno je da se primjenom CPAP-a ubrzo po rođenju u nedonoščadi lakše i brže uspostavlja funkcionalni rezidualni kapacitet pluća, smanjuje se intrapulmonalni shunt, povećava se proizvodnja i smanjuje razgradnja surfaktanta, povećava se rastezljivost pluća i stabilizira grudni koš. Dišni putevi su uz CPAP širi i stalno otvoreni, spriječava se kolaps faringealnog zida i podupire se ošit. Stoga je CPAP indiciran u bolestima koje karakterizira smanjeni funkcionalni rezidualni kapacitet pluća (kao što je hijalinomembranska bolest, tranzitorna tahipneja, plućni edem), kod apneje u nedonoščadi, mekonijskog aspiracijskog sindroma, parcijalne paralize ošita, traheomalacije ili kao potpora nakon ekstubacije.

novorođenče; ventilacija; CPAP; bronhopulmonalna displazija; respiratorni distres

nije evidentirano