hrvatski

Rezerve i interpretativne izjave uz međunarodne ugovore

Iako već Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969., 1978. i 1986. sadrže osnovna pravna pravila o rezervama, kako se navodi u uvodu rada, Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno pravo od 1993. godine ponovo raspravlja o rezervama uz međunarodne ugovore. Za specijalnog je izvjestitelja imenovan pariški profesor Alain Pellet. Na temelju njegova prijedloga, Komisija se u bavljenju rezervama odlučila na jedan, u odnosu na svoj raniji rad, pomalo neortodoksan pristup. Naime, u Komisiji je postojao konsenzus da ne treba dirati, bilo izmjenom samih ugovora ili donošenjem dopunskih protokola, u postojeća pravila triju Bečkih konvencija koje čine kodifikaciju prava međunarodnih ugovora. Stoga se nije išlo na izradu nacrta članaka za neku buduću kodifikacijsku konvenciju, što je inače bio klasičan pristup Komisije za međunarodno pravo, već je Komisija odlučila sastaviti neobvezujući Vodič za praksu. Zamišljeno je da se taj, možemo reći, priručnik sastoji od smjernica koje bi trebale biti od koristi državama i međunarodnim organizacijama kada se u praksi susreću s često kompleksnim pitanjima rezervi uz međunarodne ugovore.//Nakon uvoda, rad se u drugom dijelu bavi pojmom i definicijom instituta rezerve. Pritom se daje iscrpna analiza svakog od elemenata danas općenito prihvaćene definicije iz triju Bečkih konvencija kojima je kodificirano pravo međunarodnih ugovora, a autor ne propušta ukazati i na ne neke nejasnoće koje ta definicija nije riješila. U sklopu drugog dijela rada obrađeno je i u doktrini donekle sporno pitanje rezervi uz dvostrane međunarodne ugovore, gdje se autor priklanja stajalištu da "rezerve" uz dvostrane međunarodne ugovore nisu rezerve u pravom smislu riječi, već predstavljaju prijedlog za ponovno otvaranje pregovora.// U trećem dijelu rada prikazan je razvoj instituta rezervi do usvajanja Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. Posebna pažnja poklonjena je analizi savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda iz 1951. o rezervama uz Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koje je imalo znatan utjecaj na promjenu međunarodnopravnog režima rezervi.// U četvrtom se dijelu rada detaljno izlaže i analizira važeći pravni režim rezervi uz međunarodne ugovore sadržan u bečkoj kodifikaciji prava međunarodnih ugovora. Taj dio rada prati strukturu relevantnih ugovornih odredbi Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz 1969., čije odredbe o rezervama u gotovo identičnom obliku i s jednakom numeracijom nalazimo i u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija iz 1986. Kritički se komentiraju rješenja prihvaćena u Konvenciji, uz osvrt na pripremne radove Komisije za međunarodno pravo i Bečke konferencije o pravu međunarodnih ugovora, doktrinu i ugovornu praksu država.//Peti dio rada obrađuje pravni institut interpretativnih izjava, gdje su međunarodnopravna pravila još uvijek relativno neizgrađena. Tu je naglasak stavljen na razgraničenje pojmova rezervi i interpretativnih izjava, kao dviju vrsta jednostranih izjava koje države daju uz međunarodne ugovore. Pritom se autor posebno osvrnuo i na, po svojoj pravnoj prirodi, dvojbene jednostrane izjave.

rezerve; interpretativne izjave; međunarodni ugovori; pravo međunarodnih ugovora

nije evidentirano