hrvatski

Racionalnost i ekonomsko ponašanje

U ovome radu autor analizira različita shvaćanja racionalnosti, odnos racionalnosti i ekonomskoga ponašanja, te pruža posve određenu tipologiju hrvatskih poduzetnika i njihov odnos prema rastu i izvozu poduzeća. Prvo, on dovodi u pitanje uobičajenu predodžbu da su "matična" područja ili "matični" sektori racionalnosti gospodarstvo, politika, tehnika, znanost. Racionalnost se dovodi u svezu s položajem i samorazumijevanjem sudionika/aktera u određenom sustavu djelovanja i značenja. Naime, sve mjerodavne analize sektora društvene zbilje (po E. Durkheimu – društvene morfologije) pokazuju kako njezini sudionici, konfiguracije i sklopovi funkcioniraju sa znatnim stupnjem autoreferencijalnosti. Racionalnost je, u osnovi, generalizirani obzor razumijevanja odnosa cilj – sredstvo gdje je ekskluzivno prisutan samo jedan zahtjev: da sredstvo u odnosu na cilj bude uspješno. Cilj ne nastaje u društveno neodređenu okviru ; cilj je projekcija nekog sudionika. Stoga je razložno vjerovati kako taj sudionik pruža i originalno tumačenje impliciranih uspjeha, koje postavljeni cilj obuhvaća. Time se, povratno, određuje i opći okvir uspješnosti u kojemu se provjerava valjanost uporabljenih sredstava. Ona su toliko dobra koliko jamče postignuće uspjeha cilju impliciranih. Izvan toga okvira racionalnost, kao objektivizirano svojstvo, ne može se pojaviti, osim posve poopćeno, kao pokazatelj spomenute namjere. Pa je prisutnost te namjere obrazloživa samo koliko se predpostavi da ona izvire iz dublje autonomije društvenog sudionika. Autonomija u ovom slučaju ne opisuje ni jedan specifični sektorski društveni položaj, nego položaj što ga društveni sudionik ostvaruje – generalno modernizacijom. Sržni učinak takva položaja je sposobnost sudionika oblikovati ciljeve, i njima primjerena, točnije, za njih uspješna, sredstva ostvarivanja, prekoračujući akumulirane efekte "nužnosti" pod monopolnom zaštitom jamaca društvene strukture u određenu društvenu predlošku (u rasponu od predaka ili nebesnika do, najnovijih, likova carstava što oblikuju modernizaciju "odozgo" kao tradiciji inverznu nužnost). Drugo, iz njegove teorijsko-konceptualne analize proizlazi da se društveni sudionik u modernoj zbilji samooblikuje istodobno na dvije neodvojive razine. Na prvoj razini, uspostavlja okvir racionalnosti "izvana" ga određujući ciljevima i vrijednostima. Na drugoj razini, određuje praktičnu protežnost vlastite autonomije. Kako u modernim društvima ideja o autonomiji funkcionira kao generativna ideja, time je racionalnost premještena na tlo – kulture. Racionalnost je najprije – likom kulturnog djelovanja. Postoji nekoliko ‘ mjesta zasjecanja’ , točke u kojima se prožimaju kultura i ekonomija. To su ova ‘ sjecišta’ : (a) Akumulacija znanja. Kulturni poredak aktivno akumulira znanje ; istodobno, ekonomske se prakse oblikuju i razvijaju u simboličnom horizontu što ga likovi akumulacije znanja izravno određuju. Posebno su važna dva tipa znanja: zamisli strategijskog reda i izvedbena umijeća. Društvena akumulacija pamćenja umijeća koristi se putanjama i načinima znatno različitim od akumulacije strategijskih zamisli. (b) Formativni tlak. Na tragu G. Simmela ovaj termodinamični model zbilje poučava kako je društvena zbilja energijsko polje s pripadajućim pritiskom. Pritisak treba razumjeti kao aktivni mehanizam selekcije kojim se daje veća prednost jednim, a ne drugim, oblicima socijalnog života. Primjerice, generalizirani tlak u građanskoj kulturi selektivno osnažuje pojedinca. Posebni, ekonomski, osnažuje lik – poduzetnika. (c) Ustanove. Uloga je ustanova po autoru šira od mehaničke prisjetke na ustaljene predloške, pravila, i postupke jer ustanove i stvaraju društvenu zbilju. (d) Komunikacijski status gospodarskog dobra. Društvena dobra, neovisno o tomu koliko su funkcionalno ili razmjenski "nadodređena", primarno raspoređuju po tomu kako su uključena u "simbolični univerzum" konkretnog društva. To, jednostavno, znači da su i sva gospodarska dobra, prije nego što su uopće stekla status gospodarskih dobara, komunikacijski identificirana supripadnošću ili isključivanjem iz određena kruga identifikacije. Igra između gospodarskog dobra kao socijalnog orijentira i gospodarskog dobra kao razmjenske vrijednosti otvara, dakle, brojne mogućnosti raznolikih praktičnih "strategija". Ta igra krije tajne brojnih "neobičnih" tržišnih uspjeha u povijesti industrije. (d) Dinamika želje. Ako se dobra ne mogu konstituirati u statusu ekonomskih dobara ako se nisu, prije i neovisno o tomu, konstituirala kao predmeti želja, to znači da zapravo kulturni poredak monopolno vlada likovima želja. Paradoks se očituje u tomu što ekonomija do potreba može doprijeti samo oslanjajući se na igrokaz želja. Iliti, drugačije rečeno, ekonomija ne zadovoljava potrebe nego se orijentira željama. Treće, na temelju ponuđenih skica osnovnih zasjeka kulture u ekonomsku zbiljnost autor je ponudio i svoju prigodnu tipologiju gospodarskih sudionika u hrvatskome društvu, držeći da je ona korisna u traganju za metaekonomskim korijenima ograničene sposobnosti za izvoz većine hrvatskih gospodarskih sudionika. U njoj se razlikuju sljedeći tipovi poduzetnika: 1) Vodoravni kapitalist ( kao: vodoravni kapitalisti koji skrupulozno oblikuju i održavaju stanoviti standard u kakvoći usluge, proizvoda i bolji su u ulozi onih koji spomenuti standard konzerviraju nego u ulozi onih koji ga usavršavaju ; ili kao vodoravni kapitalisti koje se može označiti još i "levantinskim" ili "kokošarskim ; za njih predodžba o čuvanju ili konzerviranju kvalitete ne igra važnu ulogu) ; 2) Štreber (i za njega je poduzetništvo, kao i za vodoravnog kapitalista, samo oblikom uspješnijeg radnog ponašanja) ; 3) Rentijer (njihovo je ponašanje omeđeno s dvije osnovne odrednice: s državnom jamstvima poduzeću da će dobiti potporu ako mu pođe po zlu, i s podređivanjem gospodarske racionalnosti političkoj) ; 4) Grabežljivac (obilježava ih nekoliko podvrsta grabežljivih praksa: isključivanje zaposlenika kao glavnog izvora neracionalnosti u gospodarskom djelovanju, isključivanje okoliša kao neracionalna troška, isključivanje socio-kulturne baštine, sve do isključivanja vlastite tvrtke iz sfere poduzetničkoga djelovanja), 5) Misionar (ovaj tip poduzetnika označuje one kapitalističke sudionike hrvatskoga gospodarstva koji sebi dopisuju, ili kojima se dopisuje, posebna zadaća, uloga, ili misija ; sadržaj misije ostaje temeljnim "sredstvom" razdvajanja grabežljivca i misionara) i, 6) Faustovski tip (korijen racionalnosti faustovskog tipa je u obvezi da trajno proizvodi – modernizaciju ; faustovski lik mora cjelovito gospodarstvo oblikovati kao praksu autonomije). Po autoru, iako su misionarski i faustovski tip poduzetnika u stanju proizvoditi određene alternative vlastitu razvoju, oni (već i zbog toga što su samo gospodarski sudionici) ipak ne mogu svojim vlastitim silama oblikovati ni likove modernizacijske granice za određeno razdoblje ni likove socijalnih saveza potrebnih za modernizacijski konsenzus. Oni su tek skupina pokraj drugih skupina sudionika. Valja se zato usmjeriti na aktualno djelovanje drugih sudionika (inače nužnih u savezu), čije djelovanje odgađa/sabotira oblikovanje samog saveza, čime se izravno ide na ruku likovima racionalnosti što je nameću rentijerski i grabežljivi gospodarski sudionici. Zaoštrenije rečeno, takva bilanca izravno osnažuje hipotezu kako je građanska rekonstrukcija hrvatskog društva – zapriječena.

Racionalnost, kultura, ekonomsko ponašanje, hrvatski poduzetnici

nije evidentirano