hrvatski

Moderna arhitektura u Hrvatskoj - tridesete godine

Postoje bezvremenske građevine, koje predstavljaju vrijednosti i aspiracije kultura koje su potaknule njihovo stvaranje. Pa ipak termin „ spomenik“ još uvijek rijetko i teško upotrebljavamo za modernu arhitekturu, pa i onu međuratnu, koja se u nas počela sustavnije istraživati i valorizirati šezdesetih godina 20. stoljeća. Zaštita znakovitih građevina kao umjetničkih djela zahtjevan je istraživački, ekonomski i fizički problem. Njihov opstanak ovisi o prepoznavanju njihove kulturne i društvene važnosti, ali i o ekonomskoj sposobnosti za život, te evoluciji novih tehnologija. Ova je knjiga topografija moderne arhitekture međuratnog razdoblja na tlu Hrvatske. Namjera je bila na odabranih stotinjak reprezentativnih djela, koja obuhvaćaju širok raspon vrsta i namjena, pokazati vrijednost moderne arhitekture u nas, ostvarene s obzirom na funkcionalni i socijalno angažirani program, ali i vezano za podneblje, od kontinentalne do jadranske Hrvatske, od središta i rasadnika arhitekata – grada Zagreba – kao apsolutnog kulturnog žarišta do drugih većih i manjih gradova te udaljenih otoka. Posrijedi je napor da se sagleda važno razdoblje hrvatske arhitekture koja u ovom razdoblju doseže i identitet i vrhunac, a sadrži djela i koncepte koji se ravnopravno nose s dostignućima europske arhitektonske kulture, pa i avangarde. Knjiga je zamišljena prema sustavu koji je svojim osnutkom 1990. zadala Međunarodna organizacija za dokumentiranje, čuvanje i obnovu djela i ambijenata moderne arhitekture DoCoMoMo, a koji se sastoji iz evidencije, interpretacije, revitalizacije i afirmacije arhitekture modernizma, koji je bitno odredio umjetnost 20. stoljeća u cjelini. Tijekom petogodišnjeg rada višedisciplinarni team Instituta za povijest umjetnosti izradio je nacionalni registar djela moderne arhitekture nastalih tijekom međuratnog razdoblja u Hrvatskoj, točbije između 1926. i 1940. godine. Zastupljeni su različiti projektni zadaci: javni prostori, poslovne i stambeno-poslovne zgrade, najamne vile i obiteljske kuće, radnička naselja, škole, bolnice, hoteli, crkve i kapele, izložbeni paviljoni, urbana oprema, itd. različitih i uistinu brojnih arhitekata koji u to doba uspješno djeluju. Za sve u katalog uvrštene primjere uvjet je bio da su im istraženi izvorni dokumenti, da su djela visoko valorizirana i, što je možda najvažnije, da im je do danas sačuvano takvo opće stanje u kojem se jasno razaznaje izvorna ideja. Posljednja je kategorija bila često sporna, jer su naši najbolji primjeri redovito dograđivani i pregrađivani na način koji dokida neke od osnovnih oblikovnih karakteristika, kao što je na primjer ravni krov. Od nekih takvih primjera ipak nismo odustali jer želi li netko popraviti shvaćanja i životne uvjete današnjice, razumijevanje i zaštita recentne prošlosti je preduvjet. U projektu su sudjelovali povjesničari umjetnosti i arhitekti, stručnjaci u svojoj sredini i u svojim institucijama, sveučilišni profesori i asistenti, znanstveni istraživači i konzervatori. Za potrebe ovog izdanja trebalo je steći potrebna saznanja ili postojeća znanja prilagoditi namjeni knjige, što nije bilo lako budući da je za gotovo sva područja, izuzev Zagreba, Rijeke i Splita, s istraživanjima trebalo započeti od početka. Kako je svaka knjiga, pa i ova, protuotrov zaboravu, prikupljan je dragocjen vizualni materijal: arhivska arhitektonska dokumentacija (koja je publicirana u originalu ili je za potrebe knjige precrtana) i fotografije izvornog stanja (često iz privatnih zbirki i periodike). Recentno je snimljen današnji izgled odabranih građevina kako bi informacija o stanju arhitekture tridesetih godina 20. stoljeća bila potpuna. Hrvatska je u pogledu gradogradnje i arhitekture visoko urbani i u Europu integriran povijesno umjetnički prostor. Moderna arhitektura u Hrvatskoj, koja kulminira tridesetih godina, odgovara relevantnim europskim tipologijama i programima, te iako pripada tzv. perifernoj umjetnosti, usvaja aktualne norme na osobit način stvarajući originalne vrijednosti, a time i vlastiti nacionalni, kulturni i vizualni identitet. Monografski prikazi pojedinih djela u ovoj knjizi istodobno svjedoče o fenomenu gradogradnje i ulozi pojedinih autora, pa tim neposrednije uspostavljaju odnos s vladajućim teorijskim postulatima, predlošcima i provjerenim istovremenim iskustvima arhitekture srednjoeuropskog i mediteranskog kulturnog kruga. Riječ je razdoblju u kojem je Hrvatska dobila prvu Visoku tehničku školu, tj. arhitekti su napokon diplomu arhitekta mogli steći od 1919. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a od 1926. i na novoosnovanom Arhitektonskom odsjeku na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Split postaje drugi likovni centar Hrvatske, te pratimo paralelan razvoj između „ banovinskih“ i „ dalmatinskih“ arhitekata. Sušak se prisilno razvija kao samostalan grad, a Rijeka, Zadar i Istra – pod talijanskom vlašću. U ovom višestruko vitalnom razdoblju moderna arhitektura dopire i do Krka, Hvara, Koločepa, Lopuda i do strogo čuvane dubrovačke gradske jezgre. Nije riječ o usamljenoj epizodi, već su novi tehnički, funkcionalni i oblikovni standardi stvarajući nove vrijednosti, postavili vibrantne parametre i žive katalizatore i poslijeratne, ali i današnje hrvatske arhitekture. Uvodna studija govori o međunarodnim i domaćim arhitektonskim natječjima, odnosno o planiranju u dvije i tri dimenzije, od kojih su najsmjeliji projekti ostajali na razini vizije, dok su podignute kuće i ansambli za sobom povlačili i pitanja suodnosa prema graditeljskom nasljeđu. Jedna je od ključnih tema u zbroju prikupljenog materijala – grad, sa svim problemima s kojima se suočio prilikom rješavanja neminovnih zadataka u navedenom razdoblju pojačanog pritoka stanovništva, od planirane stanogradnje i „ minimalnog stana“ do odgojnih i drugih javnih ustanova, o čemu se u širem forumu raspravljalo na onodobnim međunarodnim kongresima. Na njima se zagovarao i “ funkcionalni grad” , dok je tema stanovanja doživljavala potpunu rekonstrukciju značenja. Nakon Prvoga svjetskog rata moderna je arhitektura nastupila kao racionalan odgovor na socijalne probleme s jedne strane, ali i kao modus predstavljanja tada nove države, naglašavajući i političko značenje arhitekture. O tome svjedoče mnogobrojni jugoslavenski arhitektonski natječaji, na kojima su hrvatski arhitekti nerijetko bili najbrojniji i visoko plasirani. Uvid u problematiku razdoblja ne bi bio potpun bez analize i interpretacije škola, umjetničkih grupa, njihovih nastupa i manifesta, te recepcije nove arhitekture u trenutku nastupa. Tek združeni zaključci uvodne studije, poduprti monografskim prikazima pojedinačnih arhitektonskih djela, pokazuju i protagoniste razdoblja i autohtone arhitektonske vrijednosti u svjetlu epohe unutar lokalnog i općeg, europskog konteksta.

moderna arhitektura; Hrvatska; tridesete godine; internacionalni stil; funkcionalizam

Rukopis predan MZOŠ na natječaj za financiranje 1.10.2005., prijelom listopad-studeni 2006., tisak siječanj 2007.

engleski

Modern architecture in Croatia - 1930s

Postoje bezvremenske građevine, koje predstavljaju vrijednosti i aspiracije kultura koje su potaknule njihovo stvaranje. Pa ipak termin „ spomenik“ još uvijek rijetko i teško upotrebljavamo za modernu arhitekturu, pa i onu međuratnu, koja se u nas počela sustavnije istraživati i valorizirati šezdesetih godina 20. stoljeća. Zaštita znakovitih građevina kao umjetničkih djela zahtjevan je istraživački, ekonomski i fizički problem. Njihov opstanak ovisi o prepoznavanju njihove kulturne i društvene važnosti, ali i o ekonomskoj sposobnosti za život, te evoluciji novih tehnologija. Ova je knjiga topografija moderne arhitekture međuratnog razdoblja na tlu Hrvatske. Namjera je bila na odabranih stotinjak reprezentativnih djela, koja obuhvaćaju širok raspon vrsta i namjena, pokazati vrijednost moderne arhitekture u nas, ostvarene s obzirom na funkcionalni i socijalno angažirani program, ali i vezano za podneblje, od kontinentalne do jadranske Hrvatske, od središta i rasadnika arhitekata – grada Zagreba – kao apsolutnog kulturnog žarišta do drugih većih i manjih gradova te udaljenih otoka. Posrijedi je napor da se sagleda važno razdoblje hrvatske arhitekture koja u ovom razdoblju doseže i identitet i vrhunac, a sadrži djela i koncepte koji se ravnopravno nose s dostignućima europske arhitektonske kulture, pa i avangarde. Knjiga je zamišljena prema sustavu koji je svojim osnutkom 1990. zadala Međunarodna organizacija za dokumentiranje, čuvanje i obnovu djela i ambijenata moderne arhitekture DoCoMoMo, a koji se sastoji iz evidencije, interpretacije, revitalizacije i afirmacije arhitekture modernizma, koji je bitno odredio umjetnost 20. stoljeća u cjelini. Tijekom petogodišnjeg rada višedisciplinarni team Instituta za povijest umjetnosti izradio je nacionalni registar djela moderne arhitekture nastalih tijekom međuratnog razdoblja u Hrvatskoj, točbije između 1926. i 1940. godine. Zastupljeni su različiti projektni zadaci: javni prostori, poslovne i stambeno-poslovne zgrade, najamne vile i obiteljske kuće, radnička naselja, škole, bolnice, hoteli, crkve i kapele, izložbeni paviljoni, urbana oprema, itd. različitih i uistinu brojnih arhitekata koji u to doba uspješno djeluju. Za sve u katalog uvrštene primjere uvjet je bio da su im istraženi izvorni dokumenti, da su djela visoko valorizirana i, što je možda najvažnije, da im je do danas sačuvano takvo opće stanje u kojem se jasno razaznaje izvorna ideja. Posljednja je kategorija bila često sporna, jer su naši najbolji primjeri redovito dograđivani i pregrađivani na način koji dokida neke od osnovnih oblikovnih karakteristika, kao što je na primjer ravni krov. Od nekih takvih primjera ipak nismo odustali jer želi li netko popraviti shvaćanja i životne uvjete današnjice, razumijevanje i zaštita recentne prošlosti je preduvjet. U projektu su sudjelovali povjesničari umjetnosti i arhitekti, stručnjaci u svojoj sredini i u svojim institucijama, sveučilišni profesori i asistenti, znanstveni istraživači i konzervatori. Za potrebe ovog izdanja trebalo je steći potrebna saznanja ili postojeća znanja prilagoditi namjeni knjige, što nije bilo lako budući da je za gotovo sva područja, izuzev Zagreba, Rijeke i Splita, s istraživanjima trebalo započeti od početka. Kako je svaka knjiga, pa i ova, protuotrov zaboravu, prikupljan je dragocjen vizualni materijal: arhivska arhitektonska dokumentacija (koja je publicirana u originalu ili je za potrebe knjige precrtana) i fotografije izvornog stanja (često iz privatnih zbirki i periodike). Recentno je snimljen današnji izgled odabranih građevina kako bi informacija o stanju arhitekture tridesetih godina 20. stoljeća bila potpuna. Hrvatska je u pogledu gradogradnje i arhitekture visoko urbani i u Europu integriran povijesno umjetnički prostor. Moderna arhitektura u Hrvatskoj, koja kulminira tridesetih godina, odgovara relevantnim europskim tipologijama i programima, te iako pripada tzv. perifernoj umjetnosti, usvaja aktualne norme na osobit način stvarajući originalne vrijednosti, a time i vlastiti nacionalni, kulturni i vizualni identitet. Monografski prikazi pojedinih djela u ovoj knjizi istodobno svjedoče o fenomenu gradogradnje i ulozi pojedinih autora, pa tim neposrednije uspostavljaju odnos s vladajućim teorijskim postulatima, predlošcima i provjerenim istovremenim iskustvima arhitekture srednjoeuropskog i mediteranskog kulturnog kruga. Riječ je razdoblju u kojem je Hrvatska dobila prvu Visoku tehničku školu, tj. arhitekti su napokon diplomu arhitekta mogli steći od 1919. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a od 1926. i na novoosnovanom Arhitektonskom odsjeku na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Split postaje drugi likovni centar Hrvatske, te pratimo paralelan razvoj između „ banovinskih“ i „ dalmatinskih“ arhitekata. Sušak se prisilno razvija kao samostalan grad, a Rijeka, Zadar i Istra – pod talijanskom vlašću. U ovom višestruko vitalnom razdoblju moderna arhitektura dopire i do Krka, Hvara, Koločepa, Lopuda i do strogo čuvane dubrovačke gradske jezgre. Nije riječ o usamljenoj epizodi, već su novi tehnički, funkcionalni i oblikovni standardi stvarajući nove vrijednosti, postavili vibrantne parametre i žive katalizatore i poslijeratne, ali i današnje hrvatske arhitekture. Uvodna studija govori o međunarodnim i domaćim arhitektonskim natječjima, odnosno o planiranju u dvije i tri dimenzije, od kojih su najsmjeliji projekti ostajali na razini vizije, dok su podignute kuće i ansambli za sobom povlačili i pitanja suodnosa prema graditeljskom nasljeđu. Jedna je od ključnih tema u zbroju prikupljenog materijala – grad, sa svim problemima s kojima se suočio prilikom rješavanja neminovnih zadataka u navedenom razdoblju pojačanog pritoka stanovništva, od planirane stanogradnje i „ minimalnog stana“ do odgojnih i drugih javnih ustanova, o čemu se u širem forumu raspravljalo na onodobnim međunarodnim kongresima. Na njima se zagovarao i “ funkcionalni grad” , dok je tema stanovanja doživljavala potpunu rekonstrukciju značenja. Nakon Prvoga svjetskog rata moderna je arhitektura nastupila kao racionalan odgovor na socijalne probleme s jedne strane, ali i kao modus predstavljanja tada nove države, naglašavajući i političko značenje arhitekture. O tome svjedoče mnogobrojni jugoslavenski arhitektonski natječaji, na kojima su hrvatski arhitekti nerijetko bili najbrojniji i visoko plasirani. Uvid u problematiku razdoblja ne bi bio potpun bez analize i interpretacije škola, umjetničkih grupa, njihovih nastupa i manifesta, te recepcije nove arhitekture u trenutku nastupa. Tek združeni zaključci uvodne studije, poduprti monografskim prikazima pojedinačnih arhitektonskih djela, pokazuju i protagoniste razdoblja i autohtone arhitektonske vrijednosti u svjetlu epohe unutar lokalnog i općeg, europskog konteksta.

modern architecture; Croatia; 1930s; international style; functionalism

Rukopis predan MZOŠ na natječaj za financiranje 1.10.2005., prijelom listopad-studeni 2006., tisak siječanj 2007.