hrvatski

Vrednovanje eksperimentalne provedbe Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS)

Utvrđivanje stanja u školama oslikalo je uvjete koji su vladali u školama u vrijeme provođenja vrednovanja eksperimentalne primjene HNOS-a. Kao glavne odrednice stanja u kojem se provodi eksperimentalna implementacija HNOS-a, mogu se istaknuti zadovoljstvo činjenicom da u školama rade intrinzično motivirani i dobri učitelji, da učenici - unatoč svim problemima - postižu dobre rezultate u učenju, dobra postignuća učenika, te da u školama vladaju dobri međuljudski odnosi u kojima je ugodno raditi. Osim istaknutih prednosti, postoji relativno veliki broj okolnosti koje remete uspješan radi i veća postignuća. To su u prvom redu niske plaće i ugroženi status profesije u društvu, nezadovoljavajuća opremljenost škola, rad u prevelikim razrednim odjelima te rad u smjenama, negativna selekcija kadrova u obrazovanju, nedovoljno i neorganizirano stručno usavršavanje učitelja te, prema mišljenju učitelja, prevelike ovlasti ravnatelja. Uz to su ključni akteri u obrazovnom procesu uočili da su djeca preopterećena gradivom, a udžbenici neprikladni, te da su djeca - umjesto stjecanjem znanja - “ opsjednuta” ocjenama. Nadalje je ukazano na sve veće probleme s disciplinom djece te njihovim odnosom prema školi i znanju, što je – uz nepovoljan odnos društva prema obrazovanju - dodatno potencirano premalim brojem stručnih suradnika, posebno psihologa i defektologa. Također je ocijenjeno da su roditelji nedovoljno uključeni u rad škola, a da je odnos medija prema školstvu uglavnom senzacionalistički i usmjeren na povremene negativnosti. Zbog svih navedenih negativnosti i općeg položaja školstva i obrazovanja u društvu, očekivanja od promjena su vrlo velika i prelaze okvire uske intervencije u nastavnu djelatnost. Od HNOS-a se očekuju promjene u sadržaju i načinu rada u podučavanju, unapređenje rada s darovitima i djecom s posebnim potrebama, bolja kvaliteta podučavanja ali i veća odgovornost učitelja, bolja pripremljenost učenika za daljnje školovanje, poboljšanje opremljenosti škola suvremenim nastavnim pomagalima, ali i promjene u odnosu prema znanju i postignuću u obrazovanju. Navedene su promjene, prema mišljenju ključnih aktera u obrazovanju, početak promjena odnosa cijeloga društva prema ovoj djelatnosti i poboljšanja materijalnog položaja djelatnosti te profesionalnog, društvenog i materijalnog statusa zaposlenika u školstvu. S promjenom odnosa društva prema obrazovanju očekuju se i poboljšanja u komunikaciji i veća suradnja sa svim akterima iz školskog okruženja, a posebno s roditeljima. Provjera kognitivnih sposobnosti učenika, poduzeta u prvom redu radi kontrole eksperimentalnih uvjeta, pokazala je da se mogu ukloniti mogući prigovori da je ishod vrednovanja posljedica - po intelektualnim kapacitetima - neujednačenih skupina. Također se može zaključiti da je optimizam, iskazan u procjeni dobrih aspekata stanja u školstvu, utemeljen u vidljivom intelektualnom napretku učenika kroz sve faze osnovnog školovanja. To vodi zaključku da - unatoč negativnostima - nije narušena temeljna uloga škole kao organizirane djelatnosti kojom se potiče spoznajni razvoj i razvoj kognitivnih potencijala. No, kako navedene negativnosti imaju kumulativno djelovanje, aktivnosti na poboljšanju uvjeta i načina rada ne mogu izostati u svijetu koji je dominantno zasnovan na kompetitivnosti upravo u sektoru znanja. Velika očekivanja od reformi u školstvu proizvela su pokretanjem eksperimentalne primjene HNOS-a pozitivne efekte već na osnovi procjene da se pokreću aktivnosti koje pokušavaju promijeniti stanje na bolje. Stoga su na nizu socijalnih i emocionalnih pokazatelja eksperimentalne škole pokazivale obilježja bolje socijalne klime u školi. Utvrđeno je da su učenici zadovoljniji školom i školskom klimom, odnosom učitelja prema njima, ocjenjivanje doživljavaju pravednijim, a učenje kao izazov i samostalan rad koji se izvodi suvremenim metodama i daje znanja koja su relevantna za život. Za razliku od tih učinaka, učenici iz kontrolnih škola u većoj su mjeri iskazivali negativne osjećaje prema školi, bili skloniji blažim oblicima nediscipline i češće se žalili na strogost nastavnika pri ocjenjivanju. Navedeni efekti izmjereni u inicijalnom mjerenju uglavnom su posljedica povećanih očekivanja i pozitivnog odnosa učenika prema promjenama uvedenim HNOS-om. U tijeku školske godine postoje jednaki obrasci promjena, opadanja pozitivnog odnosa prema školi i rasta negativnih aspekata. Po brzini promjena, stari program i HNOS ne bilježe znatnije razlike. Stoga su razlike između eksperimentalnih i kontrolnih škola uočene u inicijalnom mjerenju, gdje HNOS škole imaju pozitivnije ozračje i afirmativnije stavove učenika prema školi, u velikoj mjeri ostale prisutne do kraja promatranog razdoblja. Provjera uspjeha redovitog i eksperimentalnog pristupa u nastavi provedena je u - za obrazovne prilike - vrlo kratkom razdoblju od jedne školske godine. Većina znanstvenika iz ovog područja dijeli mišljenje da je to prekratko razdoblje da bi se u njemu mogle iskazati sve prednosti ili nedostatci nekog programa. Razlozi za takvo mišljenje su višestruki: učenici će napredovati i u vrlo nepovoljnim uvjetima i nepoticajnim programima zbog spontanog učenja, zadovoljavanja vlastitih interesa ili biološkog, psihičkog i socijalnog sazrijevanja, što umanjuje iskazivanje većih razlika između dobrih i loših programa. Početna implementacija novih programa uglavnom ne može postići učinkovitost kakvu imaju programi koji se primjenjuju duže vrijeme te, na kraju, duža primjena novog programa može računati na kumulativne efekte, koji u kraćem razdoblju ne postoje ili su maskirani negativnim transferom iz prethodnog programa. Postupci analize su bili usmjereni na veličinu napretka učenika u odnosu na inicijalno stanje, kako bi se u prvom redu testirala efikasnost programa u podučavanju, jer je osnovni cilj bio provjeriti koji program dovodi do bržeg napretka učenika. U takvim okolnostima, od 44 primijenjene mjere znanja proizašle iz testova objektivnog tipa, koji su konstruirani tako da ne favoriziraju niti jedan od programa, utvrđena je razlika u 11 mjera. Od toga je u osam testova veći napredak pokazala skupina učenika iz HNOS-škola, a u tri učenici iz redovnog programa primjenjivanog u kontrolnim školama. Stoga se može zaključiti da je HNOS, u promatranu razdoblju, pokazao da je podjednako dobar ili bolji od dosadašnjeg programa. Takav zaključak vrijedi za niže i više kognitivne razine znanja. Stoga se, s pravom, može očekivati da će dorade i otklanjanje nedostataka, dulja implementacija i izrada većeg broja nastavnih pomagala realizirati naznačene potencijale HNOS-a.

HNOS; eksperimentalna primjena; obrazovna reforma

nije evidentirano