hrvatski

Performativna koncepcija pripovjednog teksta

Rad prikazuje prerastanje pojma performativa, nastalog u teorijskom diskurzu J. L. Austina, prema trenutno središnjem pitanju postmoderne teorije pripovijedanja: pitanju etičko-političkih učinaka. Za razliku od konstativa koji opisuju stanje stvari i istiniti su ili lažni, performativi su iskazi koji u zbilji izvode radnju na koju referiraju. Nakon uvida da se i bez eksplicitnog performativnog iskaza postižu određeni učinci, Austin proširuje pojam performativa na cijelo polje jezika. Govorni čin postaje samostalna tvorevina, a performativnoj koncepciji pridružena je moć. Austinova koncepcija ubrzo je naišla na kritiku (Benveniste, Strawson), ali i razvoj u akademskim okvirima (Searle). Kulminacija je uslijedila kroz polemiku između Searlea i Derridaa, odnosno kroz Derridaovu koncepciju performativa razvijenu u smjeru istraživanja odgovornosti, etičkih i političkih dimenzija u književnosti. U radu se zatim prikazuju teoretičarske reakcije na polemiku, odnosno usustavljivanja teorijskog diskurza na osnovi dotadašnjih koncepcija performativa ili u opreci prema njima: J. Culler (sažima tijek i rezultate Searleove i Derridaove polemike) ; M. Frank (kroz čitanje polemike upućuje na hermeneutiku individualnosti kao jedinu mogućnost za aporiju hermeneutike), G. Spivak (upozorava na etičko-politički obrat u Derridovom diskurzu, to jest čita Derridaa « prema politici» ), P. de Man (kroz performativnu dimenziju jezika raspravlja o granicama znanosti), M. L. Pratt (pokušava razviti unificiranu teoriju diskurza koja bi omogućila govor o književnosti istim pojmovima kao i o drugim jezičnim problemima), S. Fish (upozorava na nedostatke primjene teorije govornih činova u književnosti), S. Felman (o mogućnosti izjalovljenja imanentnoj samoj performativnoj strukturi - o skandalu performativa), J. H. Miller (književnost promatra kao način djelovanja riječima), P. Bourdieu (sa sociološkog aspekta upozorava da jezične razmjene predstavljaju i odnose simboličke moći), J. Butler (postavlja pitanje o stvaranju identiteta i subjekta govoreći pritom o performativnosti roda). Drugi dio rada raspravlja o učincima koje je premještanje naglaska s konstativne na performativnu koncepciju jezika ostavilo na području naratologije i postmoderne teorije pripovijedanja. Razmatraju se pitanja tvorbe identiteta i priroda subjekta. Upozorava se na reciprocitet između književne teorije, fikcije i povijesti, točnije, na žanrove metafikcije i historiografske metafikcije (L. Hutcheon), uspostavu etičke kritike na Lévinasovoj filozofiji te na političko-etički procijep unutra pripovjednih tekstova samih (A. Gibson, T.Keenan). Posljednje poglavlje tiče se političnosti suvremene teorije na Derridaovom primjeru. Zaključno, performativni obrat teorije pripovijedanja, kojim se prikazivačka (konstativna) dimenzija jezika dokida u ime bilo izričitog ili prešutnog uspostavljanja odnosa moći, odnosno kojim književnost dobiva moć porobljavanja, podčinjavanja, ne može se izvesti u potpunosti uspješno. Njega onemogućava etičko načelo odgovornosti. Subjekt je u srednjem, trajno neodlučivom položaju između moći i otpora ; kao i pripovjedni tekst i teorija koji se u tumačenju performativno-konstativnog odnosa, razumijevaju kao iskustvo rizika, šanse, neodlučivosti.

performativ; konstativ; pripovjedni tekst; teorija; etika; politika; subjekt; rod

nije evidentirano