hrvatski

Sekundarna osteosinteza pločom nasuprot vanjske fiksacije kod otvorenih ratnih prijeloma dijafize tibije

Tijekom rata u Hrvatskoj (1991-1995) liječili smo 87 bolesnika s otvorenim ratnim prijelomima potkoljenice. Vanjska fiksacija bila je primarno liječenje te se u većini slučajeva postavljala u poljskim bolnicama. Samo vanjska fiksacija koristila se kod 38 bolesnika (43, 67%), dok se kod 49 bolesnika (56, 33%) sekundarno postavila ploča. Konverzija iz vanjske u unutarnju fiksaciju činila se unutar 3-12 tjedana (prosjek 4 tjedna). Razlozi za sekundarnu osteosintezu su bili: nestabilnost, pomak ulomaka, produženo koštano cijeljenje te poboljšanje bolesnikove kvalitete života. Bolesnici u kojih je učinjena sekundarna osteosinteza pločom nakon primarnog vanjskog fiksatora imali su nižu incidenciju koštanih infekcija (5, 1% nasuprot 8, 2%) i koštanog necijeljenja (4, 1% nasuprot 7, 9%). Također su pod striktnim uvjetima imali manju stopu krivo sraslih prijeloma (20% nasuprot 28%). Nije bilo značajne razlike u vremenskom trajanju cijeljenja: 28 tjedana u grupi s pločom i 29, 1 tjedan u grupi s vanjskim fiksatorom. Promjena primarne vanjske fiksacije u unutarnju osteosintezu pločom kod otvorenih ratnih prijeloma potkoljenice pokazalo se uspješnijim načinom liječenja ovakvih prijeloma od definitivnog liječenja samo s vanjskom fiksacijom.

ratna rana; sekundarna fiksacija pločom; vanjska fiksacija

nije evidentirano