hrvatski

Osmanska ugroza, plemeniti raseljenici i hrvatski identitet

Prostor je srednjovjekovnih hrvatskih zemalja u razdoblju od pada Bosne (1463.) do Sisačke bitke (1593.) pretrpio stvarni demografski gubitak od preko 60% starosjedilačkog žiteljstva. Uz demografsku kataklizmu, dugotrajno je i kontinuirano ratno stanje iz temelja promjenilo i političke, gospodarske, društvene, vjerske i kulturne obrasce ponašanja i odnose u tim zemaljama. U svim je tim promjenama neprijeporno vodeću ulogu tog razdoblja povijesti hrvatskog naroda odigralo plemstvo. Premda je to plemstvo dijelilo raseljeničku sudbinu s većinom podaničkog stanovništva, ono je svojom upornošću u pokušajima opstanka na domicilnom prostoru u konačnici zaustavilo osmansko napredovanje prema Zapadnoj Europi. Politički jasno definirane hrvatske srednjovjekovne teritorijalne cjeline nestale su sa povijesne scene. U početnom je stadiju borbe za opstanak (osobito u vrijeme vladavine dinastije Jagelovića) vladajuća elita (visoko i srednje plemstvo te svećenstvo) sve više započinjala samostalno djelovati, kako u okvirima unutarnje, tako i vanjske političke scene. Ta se činjenica jasno vidi u odvojenom izboru nove vladajuće dinastije (Habsburgovaca). K tomu, institucije su vlasti (banska, saborska) dobile na značenju te su kao takve postale instrumentima organiziranog djelovanja udruženog plemstva. Upravo su takvim djelovanjem raseljeni plemići podrijetlom iz srednjovjekovne Hrvatske doprinijeli širenju vlastitoga političkog imena na prostor srednjovjekovne Slavonije. Kao rezultat tih migracija i centar se Hrvatske pomicao prema sjeveru, u Slavoniju (Zagreb), a uporaba je hrvatskog imena postala tijekom 16. st. uobičajena na prostoru ostataka Slavonije. Taj je proces kulminirao ujedinjenjem srednjovjekovnih hrvatskih zemalja u jednu teritorijalnu političku cjelinu, nikada nakon toga razdvojenu. Vojna je funkcija hrvatskih zemalja (granični prostor između Osmanskog Carstva i kršćanskih država Zapada) utjecala i na temeljne promjene u ekonomskom smislu. Staro je hrvatsko plemstvo – do trenutka pojave prvih velikih raseobenih kriza organizirano unutar sustava plemenitih rodova – doživjelo raspad i rasulo rodovskih sustava nakon uništenja njihove gospodarske baze (masovni odlasci podložnog stanovništva, nepovoljne klimatske promjene te osmansko pustošenje i pljačkanje materijalnih dobara) i gubitka domicilnog teritorija roda. Slične su posljedice gospodarske naravi bile i u slučajevima gubitaka matičnih posjeda hrvatskih velikaških obitelji. Nemogućnost zemljišnog gospodarenja, povlačenje trgovačke aktivnosti na sigurnije zapadne pravce, kao i posvemašnja limitiranost obrtničke proizvodnje gurnula je gospodarske subjekte hrvatskih zemalja (plemstvo i gradove) na vrlo skučeno područje ekonomske aktivnosti – ono ratnog tipa. Svoje su mjesto u takvom tipu gospodarenja, već zarana našli i raseljeni plemići. Ratna je ekonomija (ratni plijen, prodaja zarobljenika, trgovina ratnim potrepštinama) plemićima postala jednom od nezamjenjivih financijskih izvora, koji se koristio i u svrhu obrane patrimonija i u svrhu nabave novih posjeda na ratom neugroženim prostorima Kraljevstva. Strategije su otpora i opstanka na preostalomu prostoru bile, dakle, uključiti se u sustave vojne obrane organizirane na novim temeljima (profesionalizam i teritorijalna organizacija), potom prihvatiti se vojne i/ili administrativne službe u družinama magnata i u družinama predstavnika najviših predstavnika državne vlasti, dakle prihvatiti poziciju familijara i, na koncu, uključiti se u život katoličke crkvene hijerarhije. Te su tri strategije u svojoj srži počivale na zadatku obrane Kraljevstva, pa su se i društveni odnosi mijenjali i izgradili na tom temelju. Ustanovljeni kao takvi, oni su obilježili razvoj hrvatskog društva u dugom vremenskom razdoblju (formalno, čak do kraja 19. stoljeća). U takvom je razvojnom procesu srednje i niže plemstvo odigralo nezamjenjivu ulogu. Zbog svoje je brojnosti proistekle iz sustava plemenitih rodova i plemićkih općina moglo, uz sve svoje gubitke (pogibije, zarobljavanja, iseljavanja) u velikoj mjeri zadovoljiti potrebe popunjavanja vojnih, upravnih i administrativnih mjesta potrebnih za funkcioniranje obrambenih sustava Krajine, ali i središnjih, regionalnih, lokalnih civilnih i crkvenih vlasti, te onih u sustavima aristokratskih vlastelinstava smještenih blizu Granice. Pored navedene tri osnovne strategije, hrvatski su plemeniti raseljenici koristili i niz drugih, koje su im bile na raspolaganju iz pred-osmanskog razdoblja. Strategije uz pomoć kojih su se nastojali integrirati u nove sredine bile su konzervativnog tipa, ali je njihova primjena često dobijala inovativne oblike. Među takve strategije spadaju adopcije i međusobni nasljedni ugovori, potom ženidbe sa indigenim ali i s novopridošlim plemenitim obiteljima, te razne apelacije kod viših vlasti za novim donacijama, koje su temeljili na dotadašnjim zaslugama, ali i na činjenici gubitka patrimonija. Druge se, pak, strategije mogu nazvati inovativnim, ali je i u takvim strategijama bilo konzervativnih elemenata, kao što su bavljenje trgovinom, posredovanje u razmjeni, otkupu i prodaji zarobljenika, bavljenje diplomacijom i špijunažom te ostalim poslovima koji nisu u osnovi dostojni plemića, ali su prihvatljivi jer ne podrazumjevaju manuelan rad i s vremenom su usvojeni kao prihvatljiv oblik djelovanja u novoformiranim strukturama vlasti države ili, pak, odnosima s Osmanlijama. Sve su te raznolike strategije raseljeni plemići koristili, obično kombinirajući nekoliko njih istovremeno. No, takvo djelovanje nije nužno osiguravalo postignuće željenog cilja ; očuvanje društvenog položaja i izbjegnuće izumiranja obitelji po muškoj lozi. Ono je ipak rezultiralo pozitivnim efektom pojačane socijalne vertikalne i horizontalne mobilnosti što je, neprijeporno, doprinijelo očuvanju teritorijalnog, a time i političkog, društvenog, gospodarskog, vjerskog i kulturnog “ kontinuiteta” Kraljevstva. Plemstvo je ondašnje Hrvatske i Ugarske, dakle, primarno funkcioniralo na osnovi svojega društvenog položaja u kojemu su višestruki identiteti upravo njima i svojstveni. Stoga su i lako prihvaćali nove osobne identitete (primjerice ženidbama, prilagođavanjem sustavima vrijednosti u novodoseljenoj sredini), ali su istovremeno i čuvali svoja stara naslijeđa, te ih implementirali u novoj domovini. Riječ je očito o procesu kojega sociologija naziva integracijom, dakle, o procesu u kojemu se ostvaruje kretanje ka kulturnom pluralizmu i pojavi novih transkulturnih elemenata. Kroz nastojanja su se plemenitih prognanika da izdrže udar Osmanskoga Carstva formirale nove strukture, ne samo političkih, već i društvenih, gospodarskih, vjerskih i kulturnih odnosa čime su postavljeni temelji Hrvatske koju danas živimo.

plemstvo; protuosmanlijski ratovi; prisilne migracije

nije evidentirano