hrvatski

Osobe s invaliditetom i siromaštvo

Jasna je povezanost između invalidnosti i siromaštva: invalidnost vodi siromaštvu a siromaštvo vodi pogoršanju zdravlja i progresivnosti postojeće invalidnosti. U povelji o temeljnim pravima Europske unije u članku II-86 stoji da Unija priznaje i poštuje pravo osoba s invaliditetom na korištenje mjera kojima se jamči njihova samostalnost, socijalna i profesionalna integracija te sudjelovanje u životu zajednice. Kao svoje polazište, Madridska deklaracija osoba s invaliditetom uzima u analizu sadašnje stanje u Europskoj uniji i zaključuje da je situacija takva da vrlo često vodi u diskriminaciju, isključenje iz zajednice i siromaštvo. Primjenjujući službenu liniju siromaštva u Europskoj uniji, usporedna analiza pokazuje da stope relativnog siromaštva u Hrvatskoj ne odstupaju bitno od prosjeka u Europskoj uniji, iako Hrvatska ima malo više stope siromaštva nego većina zemalja u Europskoj uniji (Šućur, 2004.). U strukturi siromašnih veći rizik siromaštva uz druge skupine u literaturi se navode i osobe s invaliditetom. Za empirijsko testiranje autor se koristi istraživanjem „ Obitelji osoba s invaliditetom u Hrvatskoj provedenom 2003. godine na uzorku od 790 ispitanika iz cijele Hrvatske. Ispitivani su i socio – ekonomske pokazatelje ispitanika. Za potrebe ovog rada ekstrahirani su samo odgovori osoba s invaliditetom kojih je bilo 468 u navedenom uzorku te je analiziran njihov socio ekonomski status. Varijable koje su korištene odnosile su se na: socio – demografske podatke osoba s invaliditetom, stupanj invaliditeta, radni status, materijalne prilike ispitanika u kojima je analizirana samoprocjena materijalnih prilika, a i utvrđivanje prosječnih primanja u kućanstvu i socijalni transferi koje koriste osobe s invaliditetom. Prema provedenim analizama došlo se do saznanja da je svega 13% osoba s invaliditetom zaposleno, a nezaposlenost čini najveći rizik siromaštva. 41% ispitanika procjenjuje lošim svoje materijalne prilike. Njihova primanja u kućanstvu su u 59% ispitanika ispod minimalnih primanja građana u Hrvatskoj i teško „ spajaju kraj s krajem“ . Socijalne transfere koriste ukoliko su upoznati s njima bez obzira na njihova materijalna primanja. Najčešće koriste osobnu invalidninu i doplatak za pomoć i njegu. Kompariranjem podataka s rezultatima istraživanja provedenog u isto vrijeme s jednoroditeljskim obiteljima, (Josipović, Pećnik Raboteg – Šarić, 2003.), dolazi se do identičnih rezultata ili u nekim segmentima do još lošijeg socio – ekonomskog stanja osoba s invaliditetom. Stoga je potrebno zalagati se za zakonsku legislativu. Nediskriminativni zakoni i politika moraju biti podržani pozitivnim mjerama s ciljem borbe i prevencije rizika od socijalne isključenosti.

siromaštvo; osobe s invaliditetom; socio-ekonomski status; socijalni transferi; politika jednakih mogućnosti

nije evidentirano

engleski

People with disability and poverty

Jasna je povezanost između invalidnosti i siromaštva: invalidnost vodi siromaštvu a siromaštvo vodi pogoršanju zdravlja i progresivnosti postojeće invalidnosti. U povelji o temeljnim pravima Europske unije u članku II-86 stoji da Unija priznaje i poštuje pravo osoba s invaliditetom na korištenje mjera kojima se jamči njihova samostalnost, socijalna i profesionalna integracija te sudjelovanje u životu zajednice. Kao svoje polazište, Madridska deklaracija osoba s invaliditetom uzima u analizu sadašnje stanje u Europskoj uniji i zaključuje da je situacija takva da vrlo često vodi u diskriminaciju, isključenje iz zajednice i siromaštvo. Primjenjujući službenu liniju siromaštva u Europskoj uniji, usporedna analiza pokazuje da stope relativnog siromaštva u Hrvatskoj ne odstupaju bitno od prosjeka u Europskoj uniji, iako Hrvatska ima malo više stope siromaštva nego većina zemalja u Europskoj uniji (Šućur, 2004.). U strukturi siromašnih veći rizik siromaštva uz druge skupine u literaturi se navode i osobe s invaliditetom. Za empirijsko testiranje autor se koristi istraživanjem „ Obitelji osoba s invaliditetom u Hrvatskoj provedenom 2003. godine na uzorku od 790 ispitanika iz cijele Hrvatske. Ispitivani su i socio – ekonomske pokazatelje ispitanika. Za potrebe ovog rada ekstrahirani su samo odgovori osoba s invaliditetom kojih je bilo 468 u navedenom uzorku te je analiziran njihov socio ekonomski status. Varijable koje su korištene odnosile su se na: socio – demografske podatke osoba s invaliditetom, stupanj invaliditeta, radni status, materijalne prilike ispitanika u kojima je analizirana samoprocjena materijalnih prilika, a i utvrđivanje prosječnih primanja u kućanstvu i socijalni transferi koje koriste osobe s invaliditetom. Prema provedenim analizama došlo se do saznanja da je svega 13% osoba s invaliditetom zaposleno, a nezaposlenost čini najveći rizik siromaštva. 41% ispitanika procjenjuje lošim svoje materijalne prilike. Njihova primanja u kućanstvu su u 59% ispitanika ispod minimalnih primanja građana u Hrvatskoj i teško „ spajaju kraj s krajem“ . Socijalne transfere koriste ukoliko su upoznati s njima bez obzira na njihova materijalna primanja. Najčešće koriste osobnu invalidninu i doplatak za pomoć i njegu. Kompariranjem podataka s rezultatima istraživanja provedenog u isto vrijeme s jednoroditeljskim obiteljima, (Josipović, Pećnik Raboteg – Šarić, 2003.), dolazi se do identičnih rezultata ili u nekim segmentima do još lošijeg socio – ekonomskog stanja osoba s invaliditetom. Stoga je potrebno zalagati se za zakonsku legislativu. Nediskriminativni zakoni i politika moraju biti podržani pozitivnim mjerama s ciljem borbe i prevencije rizika od socijalne isključenosti.

poverty; people with disability; socio-economic status; social transfers; equal opportunity policies.

nije evidentirano