hrvatski

Osječka arhitektura između dva svjetska rata u kontekstu hrvatske moderne arhitekture

Raspadom Austro-Ugarske monarhije 1918. i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nastali su novi uvjeti razvoja grada Osijeka. Iskoristivši obvezu raspisivanja javnog natječaja za veće projekte, koji je 1920. bio zadan pravilnikom Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, za Osijek je 1925. raspisan međunarodni pozivni urbanistički natječaj. Na natječaju za rješenje užeg središta grada prvu je nagradu ponio rad bečkog arhitekta Escha, koji je pomogao u promišljanju budućeg izgleda Osijeka. U agilnom Gradskom tehničkom uredu razrađivao se do u tridesete godine program regulacije grada, pri čemu je fokusiran prostor zapadno i južno od središnje Tvrđe. Moderna je arhitektura, za razliku od demonstrativnijeg pohoda na Zagreb, Sušak ili Split, u Osijeku nastupila sukladno ekonomskim i socijalnim mogućnostima – postupno i obazrivo. Jednostavno i funkcionalno oblikovana nova zdanja gabaritima su se nastojala uklopiti u kontekst, a katnost kuća nije se bitno povećavala. Unatoč snažnoj lokalnoj tradiciji i domaćim graditeljima koji su tijekom međuratnog razdoblja svojim projektima pokrivali gotovo sve gradske potrebe, prve primjere funkcionalne moderne arhitekture u Osijeku nisu podigli osječki graditelji. To i ne čudi ako znamo da je Zagreb bio gravitacijsko arhitektonsko središte međuratnog razdoblja, ne samo na razini Hrvatske. Manifestnu ulogu prve građevine u kojoj su prisutna potpuno nova prostorna, funkcionalna, tehnička i oblikovna načela odigrala je u Osijeku interpolirana zgrada Gradske štedionice u Kapucinskoj ulici arhitekta Alfreda Albinija (1930.-1932.). Tako se moderna osječka arhitektura putem graditeljskih izložbi i stručnih časopisa promovirala ponajprije preko rada zagrebačkih arhitekata: Josipa Pičmana, Alfreda Albinija, Vladimira Potočnjaka, Vladimira Šterka, itd. Tridesetih godina i domaći graditelji usvajaju nov arhitektonski rječnik te realiziraju istaknute građevine: Ivan Domes kuće na Preradovićevu šetalištu, u Zagrebačkoj ulici te vilu u Keršovanijevoj ulici, gdje uglovnicu 1936. realizira i Ljudevit Pelzer, jedini osječki diplomant zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta međuratnog razdoblja. Najznačajnija ostvarenja međuratne moderne arhitekture u Osijeku realizirat će se potkraj tridesetih godina. To je Okružni ured za osiguranje radnika, za koji je natječaj bio raspisan 1934., a realiziran je prema izvedbenom projektu Bele Auera i Zvonimira Vrkljana 1938. (današnji Dom zdravlja). Velika građevina H-tlocrta smještena na Krešimirovu trgu ostvarenje je tada već dulje prisutne ideje o javnim zgradama u zelenilu uz Europsku aveniju. Druga važna građevina je ugaona crvena zgrada kina “ Korzo” na Preradovićevom šetalištu, kojime je urbanistički i potpuno novim konceptom oblikovanja naglašenih vertikala, arhitekt Pelzer 1939. ostvario snažnu energetsku točku u tkivu grada. U razdoblju 1918.-1945. o razvoju i izgledu Osijeka se izuzetno skrbilo: do regulatorne osnove nastojalo se doći na vrlo ambiciozan način, izrađene su brojne parcelacije i parcijalne regulacije (posebno industrijske četvrti), podignut je niz javnih zgrada, a evidentno je i uvođenje nove urbane opreme (tramvajska stajališta, kiosci, paviljonske gradnje). Izrazita povijesna i topografska raščlanjenost Osijeka uvjetovali su istodobni nastup različitih graditeljskih postupaka u različitim dijelovima grada, no najambicioznija se arhitektura smještala na potezu između Tvrđe i Gornjeg grada. Značajni primjeri osječke arhitekture i urbanizma od 1918. do 1945. pod bezuvjetnim su utjecajem aktualnih suvremenih europskih gibanja te su uvršteni i na popis najistaknutijih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture.

Osijek, hrvatska moderna arhitektura, razdoblje između dva svjetska rata

nije evidentirano