engleski

Contributions of critical anthropological reflexifity - identities of Vukovar through the eyes of home and world experts of conscience and moral

Petnaest godina poslije, kao i onih prvih dana – Vukovar je simbol savjesti i baština morala – i lokalno i globalno. Petnaest godina poslije, ključno pitanje antropološkog pristupa jest i nadalje utvrđivanje posljedica nejednoznačnosti ovih sintagmi za sve. Uistinu, velik je broj angažiranih internacionalnih i nacionalnih stručnjaka najrazličitijih profila, koji su u ime prinosa izazovima spomenutih sintagmi, kroz 'objektivno' rasvjetljavanje događaja, podlegli perpetuiranju empatijskog aparata internacionalnog psihologiziranja usmjerenog ka 'normaliziranju' i 'reintegriranju'. Štoviše, internacionaliziranje vukovarske drame od početka nije bilo provedeno po istinskim mjerilima humanizma, već deklarativnog humanitarnog rada internacionalne zajednice koja, da bi uistinu bila uspješna - u savjesti i moralu - nalaže da se 'konflikti' u sto kraćem vremenu i što boljoj organizaciji svih sudionika privedu kontroli i okončavanju (Coleiro, 2002). Izjednačavanje žrtve i počinioca je tako samo dio ovog algoritma 'mirotvorstva', koji u konačnici vodi ka zaboravu i anuliranju svake individualne traume i patnje koja nije usklađena sa pozitivnim naracijama pomirenja. Paradoksalno, dobro poznate psihodinamske spoznaje nas uče da je ovako pozicionirana prorada traume u potpunosti štetna i neodrživa (La Capra 2001, 2004 ; Probyn 2005). Štoviše, isti uvidi nas upućuju na potrebu stalnog re-definiranja instrumentaliziranih definicija i procesa 'traume', 'empatije', 'kolektivne memorije' i 'pomirenja' (Summerfield 1996, 2000). No, u pomaku ka bitnom, vitalnom, zdravom i održivom treba osvijestiti da za sve one koji su svjedoci drame Vukovara 'integriranje' povijesnih iskustava nije svedivo na jednostavne algoritme nadvladavanja konflikata i prorada traumi. Jednako kao što je, uzevši u obzir ekonomiju svakodnevne energije života u Vukovaru, nebitno iščekivanje ulaska (inter)nacionalne zajednice u zrelost koja bi omogućila autentični moralni odgovor na tragediju koja se tamo dogodila. U potrazi za faktorima izdržljivosti često se zaboravlja da se Vukovar živi kroz zalog čestite opstojnosti, neuništive pod pritiskom bilo koje nacionalne ili internacionalne prakse negiranja, poništavanja i posramljivanja. Ostaje sramno iznenađujuće (ili ne?) i istraživački obavezujuće, do koje mjere su te 'prakse'ostale nevidljive i neartikulirane za službena profesionalna i znanstvena motrišta, iako u potpunosti štetne za vitalnost budućnosti.

collective memory; narratives of reconciliation

nije evidentirano