hrvatski

Splitsko-poljičke isprave iz XVII. i XVIII. stoljeća

Ove smo isprave naslovili « splitsko-poljičke» jer su izdane u Splitu, a odnose se na Poljičku župu (županiju), odnosno Poljičku Republiku. Riječ je o trideset i šest originalnih i diplomatičko-povijesnoj javnosti nepoznatih dokumenata ili isprava u širem smislu riječi iz XVII. i XVIII. stoljeća. Ponajviše su to pisma, kupoprodajni ugovori te odluke i otpisi splitske Crkve pod čijom je jurisdikcijom i Poljička Republika, ili kraće rečeno Poljica, koja su u to doba pod mletačkom vlašću, odnosno pod njenim generalnim providurima za Dalmaciju i Albaniju sa sjedištem u Zadru. Originali se tih predmetnih isprava trenutačno nalaze kod autora, a one su samo dio sačuvanog « poljičkog blaga» . Izvan ovih, određeni dio poljičkih isprava objavili su razni autori, ali je najveći dio ostao neobjavljen i nalazi se po raznim pismohranama Hrvatske i inozemstva, župnim uredima, a ponajviše u privatnom vlasništvu pojedinih Poljičana. Općenito gledano, većina je poljičkih isprava pisana na hrvatskom jeziku, hrvatskom ćirilicom, odnosno bosanicom ili “ glagoljicom” , kako to pismo nazivaju Poljičani, pa onda jedan dio prevođen na talijanski, ali ih je nekolicina izvorno napisana i na talijanskom te onda prevedena na hrvatski jezik. U našem slučaju, donesene splitsko-poljičke isprave u većini su slučajeva pisane talijanskim pa onda prevođene na hrvatski jezik. Za pojedine se to izričito i kaže, a za druge se vidi po redoslijedu teksta, pri čemu se donosi prvo talijanski pa onda hrvatski. To je ovisilo o kancelaru Splitske nadbiskupije, pod čijom su tada crkvenom jurisdikcijom, kako je spomenuto, i Poljica, koji je u navedeno doba očito protežirao talijanski jezik. Donesene isprave obrađujemo s diplomatičko-povijesnog stajališta, odnosno s općenito kronološko-povjesničarskog gledišta. Bosaničke transliteriramo u latiničko pismo, opisujemo njihove izvanjske osobine i donosimo povijesni sadržaj teksta isprava. U transliteraciji teksta pojedine riječi pišemo početnim velikim slovima, kao što su početak isprave, imena, prezimena, toponimi, pojedini važni pojmovi i slično ; ponegdje razdvajamo riječi kako bi tekst bio dostupniji današnjem čitatelju, a sve ostalo ostavljamo kako je pisano u izvornicima. U pogledu interpunkcije pak ostavljamo sve kako je u izvornicima, osim što ponegdje stavljamo točku, i to u slučajevima kad je i u izvorniku stavljen neki znak koji bi po ustrojstvu rečenice odgovarao današnjoj točki. Na kraju, u prilozima donosimo i faksimile većine izvornika tih dokumenata. I ovaj rad pripada nizu uradaka o neobjavljenim poljičkim dokumentima. Stoga, uz ograničenost prostora, ovaj put ispuštamo unutarnje osobine ili analizu diplomatičkih formula tih isprava, jer su one analogne analiziranim formulama u prethodnim radovima o poljičkim ispravama.

isprave; Split; Poljička Republika; bosanica; diplomatika; XVII.– XVIII. st.

nije evidentirano