hrvatski

Jagić kao autor povijesti hrvatske književnosti

Ako izostavimo Šimu Ljubića, Vatroslav Jagić je zapravo prvi pisac povijesti hrvatske književnosti – i po metodologiji i po sintetičkom pristupu. Doduše, odnosi se to samo na najstariji dio hrvatske književnosti i to u sklopu istovremene srpske literature, ali je stjecajem okolnosti tu povijesnu preokupaciju nosio u sebi čitavih pedeset godina, od 1867. (Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga, Staro doba) pa do 1913. (&raquo ; ; Hrvatska glagolska književnost&laquo ; ; , u Vodnikovoj Povijesti hrvatske književnosti). Autor polazi od stajališta da je vrijedno istražiti koje mjesto u tada suvremenim književnopovijesnim obradama književnosti europskih naroda zauzima Jagić i po pristupu i po tada vladajućim teorijskim mjerilima. Poznata je Jagićeva filološka utemeljenost ali i kulturološka svestranost, što je urodilo nastojanjem da već u povoju hrvatske književne historiografije ocijeni hrvatsku književnost najstarijega doba sa stajališta europskih znanstvenih dometa. Posebno je pitanje kako u sklopu starije hrvatske književnosti ocijeniti njegov drugi sintetički prikaz tzv. &raquo ; ; glagolske&laquo ; ; književnosti, pisan pedeset godina poslije, pod utjecajem uskih mjerila hrvatskoga glagolizma, smatrajući rad hrvatskih glagoljaša više kao kulturološki nego književni fenomen.

Vatroslav Jagić; povijest hrvatske književnosti

nije evidentirano