hrvatski

Neki elementi duhovne dimenzije solidarnosti u socijalnim dokumentima Crkve

Imajući u vidu kako je današnji svijet nezamisliv bez uzajamnosti i međusobne ovisnosti grupa, država i naroda, autor na temelju crkvenih dokumenata o socijalnom nauku pokazuje brigu i zalaganje Crkve, napose u posljednjih stotinu godina, da stalno i ustrajno posvješćuje neophodnost međusobne ovisnosti koja je, kao što to jasno ističu dokumenti, i jedan od znakova vremena koji treba prerasti u sveopće zalaganje u ovom vremenu, zalaganje koje se danas sve više označava kao solidarnost koju je Pavao VI. nazvao i 'obvezom solidarnosti' , a Ivan Pavao II. kršćanskom krepošću. Da to uistinu postane važno je - uz sociološku, etičku i teološku dimenziju solidarnosti - jasno naglasiti i njezinu specifičnu duhovnu dimenziju do te mjere da cjelovitu kršćansku solidarnost danas smijemo smatrati pravom duhovnošću. S tom unutarnjom duhovnom dimenzijom, koja je poput duše u tijelu, solidarnost postaje evanđeoskom krepošću koja zahtijeva dar stalnog obraćenja koje donosi svoje plodove u konkretnosti života, a temeljni i konačni plod je dostvaranje i izgrađivanja stvarnog zajedništva među ljudima i sa svim stvorenjima. Autor ne pretendira na svestranu i sistematsku razradu cijele tematike, za što bi trebalo puno više vremena i prostora, nego je nastojao prikupiti sve značajnije tekstove crkvenih dokumenata koji govore o duhovnoj dimenziji solidarnosti i kroz kratku analizu tih temeljnih tekstova naznačiti, a ponegdje malo i produbiti, pojedine elemente te dimenzije solidarnosti. Upravo zbog toga što rad ne pretendira sveobuhvatno i sistematski obraditi cijelu tematiku autor se drži kronološkoga reda nastanka crkvenih dokumenata o socijalnom nauku i na jednom mjestu sabire sve važnije izričaje tih dokumenata te tako pruža oblini materijal za njihovo temeljitije proučavanje u cilju konkretne primjene u formaciji za istinsku kršćansku solidarnost. Iz crkvenih dokumenata je očito kako je solidarnost važna dimenzija povijesti spasenja i kao takva je nužno ucijepljena i u samo ljudsko postojanje i dostvaranje tako da ona nije nikome nametnuta izvana, nego je označnica bez koje nema i ne može biti cjelovitog dovršenja čovjeka i čovječanstva, što na poseban način ističe Drugi vatikanski sabor koji smatra da takvu solidarnost valja odvažno ponuditi i svim ljudima dobre volje. Rad pokazuje kako crkveni dokumenti, kad je riječ o duhovnoj dimenziji solidarnosti, stalno nastoje upravo tu dimenziju isticati kao nešto specifično kršćansko. Stoga se u izričajima stalno ima na umu kako od solidarnosti kao ontološke dimenzije ljudske naravi uvijek iznova treba prelaziti i u njezinu kristocentričku i povijesno-spasenjsku dimenziju. Kako se istinsko solidarno zajedništvo najsnažnije i najcjelovitije izražava, izgrađuje i izvršava u euharistijskom slavlju koje teži da postane liturgijom života, a euharistijsko zajedništvo je ujedno i najživotnije predostvarenje punine konačnoga zajedništva u Bogu, autor na kraju vrlo kratko samo naznačuje neke euharistijske elemente koji označuju solidarnost i pomažu formaciju u duhu solidarnosti.

Solidarnost; Kršćanska duhovnost; Odgovornost; Obraćenje; Vjera; Euharistija; Zajedništvo

nije evidentirano