hrvatski

Pilarovo shvaćanje uloge religije u oblikovanju političkog i nacionalnog identiteta

Autor polazi od teze da je dr. Ivo Pilar tijekom svoga školovanja u Beču i Parizu prihvatio ideje modernizacije suvremenoga europskog društva, a time, naravno, i moderna gledanja na ulogu i značenje religije u društvenim procesima, posebice u oblikovanju gospodarskog, političkog, državnog, kulturnog, religijskog te nacionalnog identiteta. Njegovi radovi iz toga vremena pokazuju da je te ideje modernizacije želio prenijeti kako u Hrvatsku tako i, nakon svoga odlaska u Bosnu (1900), u to područje. Autor stoga propituje jesu li postojeći društveni, ekonomski, politički i konfesionalni odnosi u Bosni i Hercegovini, u kojoj nije bilo riješeno hrvatsko nacionalno pitanje, bili pogodno tlo za ostvarivanje Pilarovih ideja modernizacije? U razradbi svoje teze, autor analizira europski kontekst Pilarova shvaćanja uloge religije i Crkve u društvu, te u tom kontekstu donosi sažet pregled procesâ formiranja nacionalnih država u Europi, razmatra europsku socioreligijsku situaciju na prijelomu stoljeća, te slijedom toga naznačuje i odjeke europskih procesa modernizacije u Hrvatskoj i Bosni, posebice u odnosu na tadašnja zbivanja u i oko Hrvatskoga katoličkog pokreta, te uloge biskupa A. Mahnića u Hrvatskoj i J. Stadlera u Bosni. U drugom dijelu autor se osvrće na nacionalnu i religijsku situaciju u Bosni početkom 20. stoljeća navodeći empirijske pokazatelje i propitujući pritom ulogu (pozitivnu ili negativnu?) nove (po vanjskim obilježjima katoličke) austrougarske uprave u pogledu rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja. Kao mlad pravnik (odvjetnik), koji želi osobno sudjelovati u praktičnom oblikovanju političkoga života u Bosni, Pilar prati okupljanje bosanskohercegovačkih Hrvata oko vjersko-kulturne organizacije Hrvatske narodne zajednice (HNZ), u čemu osobno sudjeluje oblikovanjem HNZ-a na interkonfesionalnom modelu, što podupiru i bosanski franjevci. Međutim, takvom se načinu političkoga organiziranja suprotstavlja Stadler, koji smatra da članovi HNZ-a trebaju biti isključivo katolici. Upravo na tomu autor pokušava prikazati Pilarovo shvaćanje uloge religije u političkim procesima, iz čega proizlazi i autorovo pitanje: Je li Josip Stadler, kojeg je za sarajevskoga nadbiskupa postavio austrijski car i u Bosnu poslao kao “ svoga biskupa” , svojim djelovanjem doprinio rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja u toj zemlji nakon turske vladavine, ili je uspostavljanjem redovite crkvene hijerarhije u BiH doprinio još snažnijem učvršćivanju austrougarske vlasti u BiH kao jednoj od zemalja austrouagrskoga carstva, ili kao jednoj od hrvatskih zemalja, kako je to zamišljao dr. Ivo Pilar? Je li, dakle, Stadler svojim isključivim stavom u odnosu prema muslimanima i pravoslavcima u potpunosti izolirao bosanskohercegovačke katolike i time kod muslimana i pravoslavaca stvorio ne samo animozitet prema bosanskohercegovačkim Hrvatima nego i prema ideji Bosne i Hercegovine kao jedne od hrvatskih zemalja, te time išao naruku okupacijskoj sili – Austrougarskoj Monarhiji – da logikom “ divide et impera” ostvari svoje političke ciljeve u Bosni i Hercegovini? Na kraju autor traži odgovor na pitanje: Što je, usprkos svemu gore navedenom, “ natjeralo” dr. Ivu Pilara da se odrekne svojih ideja modernizacije i svoga stava kako političke stranke u jednomu društvu ne trebaju biti jednokonfesionalne i jednonacionalne i da se približi Stadleru? Je li, možda Pilar, temeljem kako iskustva o nemogućnosti provedbe svojih ideja modernizacije bosanskohercegovačkoga društva i stvaranja na tim osnovama Bosne i Hercegovine kao samostalne države tako i temeljem iskustva o značenje uloge religije i Crkve u formiranju religijskoga, političkog i nacionalnog identiteta vidio u Josipu Stadleru, nakon sloma Austrougarske Monarhije, pravu osobu preko koje bi sada mogao povezati Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku?

Ivo Pilar; religija; nacija; identitet

nije evidentirano