hrvatski

Automatska adaptacija i efikasna individualizacija virtualnih okruženja u terapiji PTSP-a

Opseg negativnih posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) na pojedince i društvo, kao i djelomična uspješnost postojećih farmakoterapijskih i psihoterapijskih pristupa liječenju PTSP a, ukazuju na potrebu pronalaženja novih i poboljšavanja postojećih pristupa terapiji ovog poremećaja. Među modernim pristupima terapiji PTSP-a, posljednjih godina sve više na značaju dobiva terapija izlaganjem pomoću virtualne stvarnosti (engl. virtual reality, VR). U odnosu na tradicionalno upotrebljavane medije za izlaganje, zamišljanje traumatičnih podražaja i stvarne traumatične podražaje, VR omogućuje izlaganje pacijenta traumatičnim podražajima u trodimenzionalnom računalno-generiranom virtualnom okruženju. VR terapija izlaganjem pogodna je alternativa kada je zamišljanje traumatičnih podražaja nedjelotvorno, a izlaganje stvarnim podražajima predstavlja financijski, vremenski, etički, ili u drugom smislu, neprihvatljiv izbor. Unatoč obećavajućim dosadašnjim rezultatima, procjena stvarnih mogućnosti VR terapije izlaganjem u liječenju PTSP-a zahtijevat će metodološki strože kontrolirane studije s većim brojem subjekata. U VR terapiji izlaganjem za PTSP, terapeut provodi ručnu adaptaciju virtualnog okruženja sukladno emocionalnoj pobuđenosti pacijenta, u svrhu postizanja terapijski optimalnog intenziteta izlaganja. Objektivna ograničenja i nepraktičnost ručne adaptacije proizlaze iz potrebe za interakcijom terapeuta s korisničkim sučeljem i za procjenom terapeuta o pacijentovoj emocionalnoj pobuđenosti iz niza subjektivnih, bihevioralnih i fizioloških značajki. Uvođenje komplementarne automatske adaptacije sukladno praćenju subjektivne pobuđenosti i fizioloških reakcija pacijenta može rasteretiti terapeuta ovakvih poslova. Ostvarivanje terapijski prihvatljive automatske adaptacije ovisi o uspješnosti pronalaženja standarda za mjerenje različitih razina pobuđenosti na osnovu fiziologije, što je otvoren interdisciplinarni istraživački problem. Za VR terapiju izlaganjem, posebice kod ratnog PTSP-a, potrebno je imati raznovrsna virtualna okruženja koja dovoljno dobro aproksimiraju općenito različite traumatične događaje kod većeg broja pacijenata. Dugotrajnost i troškovi razvoja virtualnih okruženja naglašavaju važnost razvoja alata za pojednostavnjivanje individualizacije virtualnih okruženja. Sukladno dosadašnjim prijedlozima u literaturi, potrebno je unutar virtualnog okruženja objediniti multimedijalne reprezentacije traumatičnih događaja (trodimenzionalnu računalnu grafiku, video, zvuk, slike, crteže itd.), koje općenito postižu različite razine uvjerljivosti. Suradnja u okviru interdisciplinarnih timova potrebna je za odabiranje i organiziranje različitih reprezentacija u terapijski prihvatljive scenarije.

virtualna stvarnost; automatska adaptacija; individualizacija; posttraumatski stresni poremećaj (PTSP); terapija izlaganjem

nije evidentirano