hrvatski

Arheološki izvori za srednjovjekovnu povijest Cetine

Radnja raspravlja arheološke ostatke kasnoantičkoga i srednjovjekovnoga doba uz gornji i srednji tok rijeke Cetine. Glavno težište je na utvrđivanju ostataka kulturnoga i teritorijalnoga kontinuiteta kroz ta razdoblja u obje mikroregije. Analizom je pokazala da oni nisu jednaki, tj. da se drugačije očituju u gornjoj (Vrlički kraj), nego li u srednjoj Cetini (Sinjski kraj). Začeci toj činjenici naslućuju se u podjeli teritorija kasnoantičke salonitanske nadbiskupije 533. godine kada se njen opsežni teritorij dijeli trima novoosnovanim biskupijama (Sarsenterum, Mucrum, Ludrum). U toj podijeli prostor gornje Cetine (linija cijepanja je današnje Drniško, Hrvatačko i Glamočko polje) je pripao biskupiji Ludrum, a ostatak, od Sinjskog polja do mora ostao pod ingerencijom salonitanske nadbiskupije. Slavensko naseljavanje polovinom 7. stoljeća tu će granicu fiksirati na rijeci Cetini i uz sjeverni rub Sinjskog polja, a ta a će se podijela očitovati kroz sva kasnija srednjovjekovna razdoblja, sve do kasnoga srednjeg vijeka. Tijekom 7. i 8. st. npr., preživjele predslavenske toponime nalazimo samo na području s desne strane Cetine, do obale mora, a nasuprot tome nalazi koji očituju novodoseljeno stanovništvo pronađeni su isključivo s lijeve strane rijeke i dalje duboko u dalmatinsko zaleđe. Ovima istovremeni nalazi s desne strane rijeke očituju izrazitiju kasnoantičku, prvenstveno ranobizantsku tradiciju (naušnice s lančićima, grozdolike naušnice i sl.). Suviše se pokazalo, da i keramičke posude koje su uobičajeno određivalo kao ranoslavenske, nalazimo i u kasnoantičkim grobovima, pa su i one jednim dijelom vjerojatni kasnoantički kontinuitet u ranome srednjem vijeku. Ovakvu sliku teritorijalne podjele očituju i ranosrednjovjekovni nalazi kasnoga 8. i 9. stoljeća, a ilustrira je disperzija nalaza ranokarolinškog oružja i ratničke opreme kao materijalna novina u grobovima iz zadnjih desetljeća 8. i početka 9. stoljeća, a jednako i oprema crkava iz istoga vremena. Uočljivo je, naime, da se širenje ranokarolinških nalaza, ako je krenulo iz središta tadašnje hrvatske države, a što se može prilično pouzdano pretpostaviti, zaustavilo na istoj toj granici. Takvih nalaza, suprotno očekivanjima s obzirom na poznate povijesne okolnosti, nema na prostoru Sinjskoga polja i na području prema jadranskoj obali. U istome kontekstu i oprema interijera u crkvama očituje jednaku podjelu teritorija. Namještaj crkve u Brnazama reflektira utjecaje trogirskih radionica, a onaj u crkvama u Grabu (s lijeve strane Cetine) i u Hrvacama (sjeverno od Sinjskog polja) utjecaje iz hrvatske kneževine. Posebna kategorija u tome smislu su i ostaci skulptura iz crkava u Gali, Otoku, Brnazama i Trilju koje dosadašnja literatura tumači kao relikte starokršćanskoga razdoblja. U raspravnome dijelu ove radnje pokušalo se pretpostaviti i dokazati da i ti ostaci reprezentiraju ranosrednjovjekovno vrijeme, konkretno drugu polovinu 8. stoljeća kako na to upućuju adekvatni nalazi sa susjednoga Apeninskoga poluotoka. Zanimljivo je da su svi ti nalazi opet ograničeni na prostor Sinjskoga polja, a kako je stilski potpuno sukladna skulptura pronađena u okolici Trogira (Sv. Marta, Čiovo) i u Solinu (Šuplja crkva, crkva u Gradini), ta činjenica u isti kulturni kontekst stavlja cijeli taj navedeni prostor. Posebno je zanimljiv odnos ovih skulptura sa, također vrlo sličnima u dubljoj unutrašnjosti (područje današnje Bosne i Hercegovine). Značajna tekovina srednjovjekovnoga razdoblja na području Sinjskoga polja su i križevi urezani na donožnicama i uzglavnicama grobova. Takva pojava drugdje nije evidentirana, pa ju se tumači kao onodobnu regionalnu pojavu s mogućim uzorima u sličnoj pojavi u merovinškim grobovima zapadne Europe. Dosadašnji nalazi ne daju dovoljno mogućnosti da ih se pouzdanije kronološki odredi. Javljaju se, naime, već u drugoj polovini 8. stoljeća i traju do u kasni srednji vijek. Jednak teritorijalni kontinuitet očituje i rasprostranjenost stećaka-sljemenjaka kojima je izvorište u unutrašnjosti zapadnog Balkana i koji svojim širenjem prema obali opet dosežu samo područje do rijeke Cetine. U dijelu radnje koja raspravlja ove spomenike važni su rezultati postignuti i u izučavanjima radioničke pripadnosti i kronologije tih kasnosrednjovjekovnih nadgrobnika. Utvrđeno je naime da su svi proistekli iz dviju klesarskih radionica i to, uglavnom tijekom 15. stoljeća. Grobni, pak nalazi iz toga doba očituju znatnija etnička pomjeranja i demografske popune u kasnosrednjovjekovnoj Cetini. Disperzija grobnih nalaza toga doba (različiti oblici kasnosrednjovjekovnoga nakita) potvrđuje poznate povijesne podatke o promjeni vlasničkih odnosa u ovome dijelu Dalmacije tijekom kasnog srednjeg vijeka. Cetinska regija od 1345. godine, naime, postaje dijelom kneštva Nelipčića, koji ju nanovo teritorijalno organiziraju u skladu s potrebama svoga doba.

arheološki nalazi; rijeka Cetina; kasna antika; rani srednji vijek; salonitanska nadbiskupija; slavensko naseljavanje; teritorijalna podjela

nije evidentirano