hrvatski

Doba kliofobije: ideološke opsjene i osobna iskustva: neke uspomene na historiografiju druge polovice prošloga stoljeća

U ovom članku autor iznosi osobna radna iskustva, doživljaje stvarnosti i uspomene na razdoblje od polovice 60.-ih do konca 80.-ih godina 20. stoljeća. Iako je kao povjesničar starijeg razdoblja (15.-19. stoljeća) sa strašću uranjao u svijet arhivske zbilje i pri tome se poistovjećivao s postulatima zanata povjesničara, iako je u svojoj radnoj sobi živio dobrim dijelom izoliran i neopterećen (koliko se to uopće moglo biti!), bio je svjestan činjenice da živi u političkom sustavu, pa i sveukupnom društvenom kontekstu - pod nadzorom. U tom je nadzoru jugounitaristička sastavnica bila - barem što se Istre tiče - dominantnija od one ideološke. Proučavanje, primjerice, migracija od 15. do 18. stoljeća, samo se po sebi uklapalo u "društvene konflikte" i "klasne razmirice", pa nije izazivalo nikakve ideološke "šumove", ali bi se uši dežurnih ideologa odmah naćulile pri spomenu vjerskog, etničkog ili etno-kulturnog sastava doseljenika. U istočnojadranskim se migracijama htjelo vidjeti početak "jugoslavizacije" Istre, pseudopovijesnog formiranja nekog fantomskog korpusa "Jugoslavije u malom". Valja postaviti pitanje: je li polustoljetno razdoblje kumunističkog/socijalističkog režima u Hrvatskoj bilo kliofobično? Ako istinski zanat povjesničara uvijek teži kliofiliji, onda je ideološki pristup, po analogiji, nužno kliofobično obilježen. Dio povijesnih problema bio je, najblaže rečeno, "nepoželjan", usto još i pod stalnim i budnim nadzorom politike ; postojale su i "zabranjene" teme, kao i teme za jednodimenzionalnu interpretaciju. Neke činjenice, pak, i nisu mogle biti predmet istraživanja, već samo dogmatskog "dokazivanja". No, osim kliofobije, nekadašnji je jugoslavenski režim bio opsjednut i njezinom suprotnošću - kliomanijom! Kao što su postojale "fobične" povijesne teme, tako su u tadašnjem društvu isticane i "manične" teme - primjerice, "povijest Partije", "radničkog pokreta", "revolucije" i sl. To su, neprijeporno, prave i istinske teme, kojima historiografija i te kako mora posvetiti veliku pozornost, no jedino u kontekstu ostalih povijesnih zbivanja, nikako ne izolirano, poput nekakvih kultnih tema kojima se mogu i smiju baviti samo "posvećeni" stručnjaci, usto i po posebnim naputcima tekuće politike. Doba kliofobije nanijelo je veliku štetu historiografiji: mnoge su teme ostale neistražene i neobrađene. Unatoč tome, ideološki nadzor nije uspio zatrti svijest, savjest i odanost pozivu, koji su dosljedno prepoznavali svi vjerodostojni hrvatski povjesničari. Dokaz je to da su povjesničari znali slijediti postulate svoje znanstvene discipline i da su samo u rijetkim slučajevima pravili režimske ustupke. Time nisu kršili pravila svojeg zanata, već su, naprotiv, čuvali njegovo dostojanstvo i znanstvenu razinu. Jedino su tako i mogli iz doba ideološke kliofobije prijeći u doba slobodnog istraživanja prošlosti demokratske tolerancije različitih stajališta.

Historiografija, 20. stoljeće

nije evidentirano