hrvatski

Produkcija i recepcija novog kazališta u Hrvatskoj

Pojam produkcija u ovoj raspravi koristi se u sklopovima i kontekstima koji primarno ne uključuju financiranje, infrastrukturne uvjete i organizacijske oblike proizvodnje predstava, nego i sâm umjetnički proces pro-izvođenja predstave, ponekad i samu predstavu kao djelo (analogno engleskoj riječi production), produkcijsku teoriju (Féral), uopće čitav skup proizvoda-predstava nekog kazališta, glumišta, neke izvedbeno-predstavljačke vrste ili paradigme (primjerice, produkciju Kugla glumišta ili novokazališnu produkciju), ili produkciju koncepta i diskursa (primjerice, novog kazališta u kazališnoj teoriji, analitici, povijesti, pa tako i u ovoj raspravi). U krajnjem izvodu, dakle, pojam produkcija javlja se i u značenjskom sklopu – produkcija recepcije. Pojam recepcije, pak, ovdje pokriva sve slojeve djelovanja i produljenja izvedbe neke konkretne predstave ili skupa predstava (čak od horizonta očekivanja, preko percepcije i interpretacije do horizonta kritike, analize i teorije izvedbe), pa tako i recepciju neke produkcije – izvedbe, predstave, koncepta, žanra, stilske formacije, teorije – u drugim izvedbama, predstavama, opusima, teorijama, dakle, i u drugim recepcijama. U ovoj raspravi, primjerice, značajna je pažnja posvećena recepciji Gavelline teorijske izvedbe novog kazališta u suvremenoj hrvatskoj kazališnoj teoriji, ali i analitičkoj recepciji nekih suvremenih novokazališnih predstava/izvedbi i opusa pomoću Gavelline produkcijske teorije (i obrnuto). Za razliku od magistarskog rada, u fokusu više nije samo novokazališna produkcija devedesetih, nego se nastoji dati uvid u specifičnosti produkcije i recepcije novog kazališta u hrvatskoj od dvadesetih godina dvadesetog stoljeća do danas. Namjera pritom nije tražiti elemente za historijsku (re)konstrukciju, premda će se kroz tijek rasprave nazirati i obrisi (barem fragmenata) historijske naracije, fikcionalizacije ili radije, da ostanemo na kazališnom terenu – dramatizacije. Umjesto preglednog i akribičnog povijesnog prikaza, nastoji se locirati neuralgične točke produkcije i recepcije novog kazališta u specifičnom, lokalnom kontekstu, ne bi li se, sagledanu iz tog kuta (ili s tog ruba), novokazališnu paradigmu izložilo potencijalu i izazovu novih – "anomalija". Rasprava o produkciji i recepciji novoga kazališta u hrvatskoj provedena je kroz strukturu koncentričnih krugova. Svakim sljedećim (širim) krugom rasprave raslojavane su, razgrađivane, konkretizirane, ponekad aktualizirane, kontekstualno iskušavane te preispitivane teme prethodnoga kruga. Teme prvog i središnjeg kruga su pojam, paradigma i postulati novog kazališta. Najprije, novo kazalište je shvaćeno kao dinamičan, tranzicijski pojam – pojam koji se nalazi u permanentnoj krizi, fazi prelaženja između potencijalnog i aktualnog, konceptualnog i konkretnog i kontekstulanog značenjskog i referencijalnog obuhvata. Potom je iz Kuhnove Strukture znanstvenih revolucija posuđen te, uz neophodne ograde, za potrebe rasprave o novom kazalištu prerađen, pa čak i semantički i pragmatički izokrenut (između ostaloga i klasifikacijski) koncept paradigma, odnosno ovdje anti-paradigma, ne bi li se njegovim poopćujućim kapacitetom obuhvatilo svu raznorodnost, razgranatost, raznodobnost, hibridnost i kontradiktornost, sinkronijsku rastrganost i dijakronijsku protegnutost sklopova, okvirâ, praksi i pojma novo kazalište ; ne bi li ih se, koliko je uopće moguće, odvojilo od relativno konzistentne i koherentne literarno-dramske i mimetsko-realističke izvedbeno-predstavljačke paradigme. Naposljetku je obrazloženo kako se novo kazalište inicijalno formira u otporu prema temeljnim reprezentacijskim mehanizmima (teološka pozornica i realizam) te instituciji dramskog kazališta, a zatim – ne bi li nadalje izazivalo estetičku, kulturnu, socio-političku, hermeneutičku, teorijsku, psiho-fizičku, perceptivnu, uopće reprezentacijsku "krizu" – i u otporu prema normiranim te institucionaliziranim (prethodnim) novokazališnim formama, formacijama, akcijama i organizacijama, postupcima i prijestupima, stilovima, strategijama i fazama, produkcijskim i recepcijskim protokolima. Pojam, paradigma i postulati novog kazališta već od samog početka rasprave (pred)postavljeni su, dakle, kao tranzicijski, fleksibilni pa i paradoksalni teorijski konstrukti, no da bi se prešlo u sljedeće (šire) krugove rasprave te stiglo do onih slojeva analize gdje kompleksnost novokazališne izvedbe više uopće ne trpi poopćavajuće kategorije, klasifikacijske koncepte i analitičke metode, valjalo je nastaviti još odlučnije izmicati temelje, uzdrmavati konstrukcije, rastvarati fikcije, izazivati frakcije, iznalaziti nove, nikada dovoljno krivudave i iskrižane, uvijek potencijalno krive – puteve ka novom teatru. Stoga se, nakon rasprava o problemima dijakronijske i sinkronijske klasifikacije te usporednog pregleda faza novog kazališta (povijesne avangarde i neoavangarda u okviru modernizma te postmodernizam), pojam, anti-paradigmu, postulate te žanrovske i periodizacijske koncepte nižih razina krenulo preispitivati u suvremenom i povijesnom kontekstu hrvatskoga glumišta, specifičnim socio-političkim okolnostima njegova razvoja, u oblicima i politikama programiranja, produciranja, organiziranja, promoviranja, recipiranja (novokazališnih festivala IFSK, Dani mladog teatra, Eurokaz, te družina Coccolemocco, Pozdravi, Kugla glumište i dr.), zatim u teorijskom diskursu (napose gavelološkom), autorskim poetikama (npr. Damira Bartola Indoša, Branka Brezovca, Bobe Jelčića i Nataše Rajković, a posredno i Branka Gavelle), u izvedbama predstava (Veliki meštar sviju hulja, Kamov Smrtopis & Moulin Rouge, Heimspiel, Čovjek.Stolac, Čovjek-Vuk i dr.), u konkretnoj glumačkoj meta-izvedbi (Vilima Matule), te na primjeru samo jednog fenomena, ili radije paradoksa (produkcije-recepcije) izvedbe, njezine živodajne sile i smrtonosnog virusa – tijela.

novo kazalište; pojam; paradigma; postulati; produkcija; recepcija; hrvatsko kazalište; Gavella; kazališne družine; festivali; analiza izvedbe

nije evidentirano