hrvatski

Lica Mnemozine: ogledi o pamćenju

Knjiga okuplja sedam studija o hrvatskim i ruskim piscima 20. stoljeća (M. Krleža, I. Vrkljan, V. Ivanov, O. Mandel'štam, M. Cvetaeva, V: Erofeev, I: Brodskij) koji svoja djela temelje na različitim strategijama sjećanja. Razlike među izabranim piscima vidljive su ponajprije s obzirom na njihovo preferiranje autobiografskog (Vrkljan, Cvetaeva) ili kulturnopovijesnog tipa sjećanja (Mandel'štam). Valja, doduše, naglasiti da se navedeni tipovi uvijek međusobno isprepleću pa je njihovo mehaničko razgraničenje zapravo nemoguće. Neki od analiziranih pisaca pomalo nadilaze hipotetičku opreku između autobiografskog i kulturnopovijesnog pamćenja, budući da u svojim djelima eksploatiraju i neke posve specifične oblike sjećanja. Tako je u poemi "Moskva-Petuški" Erofeeva estetički produktivno – uz subjektivno autobiografsko i kulturnopovijesno pamćenje samoga autora – još i nadsubjektivno "pamćenje žanra" (Bahtin), žanra parodije. Brodskij se pak u "Vodenom žigu" oslanja, između ostaloga, na genetsko pamćenje ljudskoga roda, koje seže i onkraj pojedinačne biografije i onkraj povijesti ljudske kulture u cjelini. Razlike među strategijama sjećanja u književnim djelima koja se analiziraju u ovoj knjizi posljedica su, konačno, i različitih svjetonazornih i filozofskih orijentacija njihovih autora. Tako Ivanov, nadovezujući se na filozofsku tradiciju racionalizma, u autobiografskoj poemi "Djetinjstvo" realizira metafizički tip sjećanja. Krleža je, nasuprot tome, po svome vitalističko-materijalističkom svjetonazoru izrazito antimetafizičan pa u "Djetinjstvu u Agramu 1902-03" nastoji svoju osobnu povijest reducirati tek na niz u pamćenje utisnutih osjetilnih detalja, lišenih svake metafizičke podloge.

anamnezis; kulturnopovijesno pamćenje; autobiografsko pamćenje; djetinjstvo; kolektivno pamćenje;

nije evidentirano