hrvatski

Socioprofesionalni profil znanstveničke elite

Analiza hrvatske znanstveničke elite ili istaknutih predstavnika hrvatske znanstvene zajednice temelji se na podacima triju empirijskih istraživanja: (1) naših znanstvenika u inozemstvu - 1986. godine, (2) hrvatske znanstvene populacije - 1990. godine i (3) istaknutih i priznatih znanstvenika u Hrvatskoj - 1995. godine. Ovaj je rad pošao od pretpostavke da koliko god jake bile intelektualne i druge psihološke predispozicije za vrhunski znanstveni domet i(li) uspješnu znanstvenu karijeru, procesi opće i znanstvene socijalizacije kao ni sociokultrno okruženje ne mogu se mimoići niti zanemariti. Već su 1983. Godine snimljene i utvrđene marginalne grupe u našoj znanstvenoj zajednici. Bile su to žene, mladi istraživači i znanstveno (još) nekvalificirani pojedinci koji su radili, istraživali i formirali se pod (naj)nepovoljnijim uvjetima. Suprotno marginalnom statusu spomenutih grupa eminentni znanstvenici iz 1995. godine mahom su muškarci, (83.1%) pri kraju aktivne profesionalne karijere, redom doktori znanosti, od kojih su neki članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i(li) drugih akademija. Analiza socioprofesionalnog profila istaknutih hrvatskih znanstvenika pokazala je neke ključne odrednice i značajke njihove znanstvene i profesionalne istaknutosti. Ostavljajući po strani znanstvenu produkciju i produktivnost, gdje su se pokazale značajnije razlike po znanstvenim oblastima, analizirane varijable upućuju, prije svega, na izraženu socijaliacijsku, a potom i znanstveno-profesionalnu homogenost koja se očituje u dosta sličnim karijernim obrascima. Rana znanstvena socijalizacija, koja započinje još tijekom dodiplomskog studija, kontinuirano se nastavlja u najvećem broju slučajeva u nekoj znanstvenoj ustanovi - najčešće na fakultetu i rezultira rani(ji)m postizanjem znanstvene zrelosti (kvalificiranosti). Ako takav obrazac početka znanstvene karijere potom nije urodio emigriranjem, što je u Hrvatskoj bio čest slučaj, znanstvenik je polako, u četrdesetima, stjecao pretpostavke za ulazak u elitni vrh. Vođenje projekata, rukovođenje projektnim i radnim grupama, uključivanje u inozemne i međunarodne programe i projekte, prihvaćanje ključnih uloga poput uredništva, mentorstva, recenzentstva, ocjenjivanja i tomu slično, put je u znanosti poznat kao sindrom kumulacije znanja, istraživačkog iskustva, funkcija i položaja - jednom riječi utjecaja i pogodnosti (lakšeg dolaženja do novih projekata, lakšeg pronalaženja dodatnih sredstava za istraživanje i publiciranje rezultata, lakšeg objavljivanja radova u cijenjenim domaćim i stranim publikacijama, lakšeg okupljanja kvalitetnih suradnika i tomu slično), što za afirmiranog i istaknutog znanstvenika znači inicijalnu prednost i daljnje napredovanje. U takvim okolnostima Matejev efekt djeluje dodatno na putu provođenja kvalificiranosti, sposobnosti, kreativnosti i znanja pojedinca u meritornost znanstvenika te etabliranje meritokratskog sustava osobito učinkovitog upravo u domeni znanosti.

znanstvenička elita, socioprofesionalni profil, ključne znanstvene uloge

nije evidentirano