hrvatski

Temelji prometa vode i elektrolita

Voda čini 70-80% tjelesne težine u djece i 60% u odraslih. Odnos unutarstanične i izvanstanične vode je 3:1, ali u djece je izvanstanični udio vode veći. Stanična membrana odvaja izvanstanični i unutarstanični prostor, koji imaju različite koncentracije i vrste elektrolita, ali istu osmolalnost (= broj čestica u kg vode neke otopine, uglavnom Na). Voda se pomiče osmotskim gradijentom između ovih prostora te gubitak Na u izvanstaničnoj tekući smanjuje osmolalnost i pomiče vodu u stanice. Regulacija vode u organizmu se odvija putem osmoreceptora (prednji hipotalamus) koji otkrivaju razlike koncentracije Na i nekih drugih otopljenih tvari (primjerice šećeri i manitol, ali ne glukoza i ureja) te mijenjaju lučenje antidiuretičkog hormona (ADH) iz stražnjeg režnja hipofize. Učinak ADH se očituje reapsorpcijom vode kroz staničnu membranu sabirnih kanalića distalnog nefrona. Receptori za ADH se nalaze na bazalnoj membrani te slijedom unutarstaničnih zbivanja povećava promet vode akvaporinima 2, 3 i 4 u intersticij. Povećanje osmolalnosti za 1% (porast od 280 na 290 mosmol/kg) povećava lučenje ADH za 1 pmol/L (1pg/mL) i smanjuje izlučivanje mokraće. Osjet žeđi nastupa kod povećanja osmolalnosti od 2% (>295 mosmol/kg), a uzimanje vode zaustavlja lučenje ADH prije ispravljanja osmolalnosti i volumena. Rani sustav regulacije tjelesne vode je lučenje ADH i izlučivanje male količine koncentrirane mokraće, a kasni žeđ i uzimanje vode. Akutno povećanje ADH povećava promet vode kroz stanice sabirnih kanalića, a dugoročno povećava broj akvaporina za transport vode i predstavlja prilagodbu na smanjeni unos vode. U stanju dugoročno povećanog lučenja ADH (primjerice SIADH) nastupa “ bubrežni bijeg od antidiureze” s povećanim izlučivanjem mokraće snižene osmolalnosti zbog smanjenja sinteze akvaporinskih kanala 2. Neosmotski čimbenici regulacije lučenja ADH su mučnina, smanjeni volumen krvi i tlaka (putem baroreceptora u srcu i velikim arterijama, plućima), akutna hipoglikemija, akutna hipoksija, hiperkapnija, neki lijekovi (emetički učinak - morfin, apomorfin, nikotin, alkohol) te stres (emocije, bol, fizički napor). Hipotenzija i hipovolemija također potiču žeđ. Hemodinamski čimbenici imaju malo značenje u homeostazi ADH, ali su važni u patološkim stanjima i snizuju graničnu vrijednost osmoregulatornog sustava. Temeljne postavke prometa tjelesne vode su: 1. Volumen izvanstanične tekućine izravno ovisi o ukupnom sadržaju Na u organizmu. Bubreg sudjeluje u regulaciji izvanstaničnog volumena izlučujući vodu i elektrolite. 2. Koncentraciju Na u izvanstaničnoj tekućini regulira ravnoteža vode između izvan- i unutarstaničnog prostora mehanizmima lučenja ADH, žeđi i normalne bubrežne funkcije (sadržaj urina).

voda; elektroliti

nije evidentirano