hrvatski

Dijagnostika i terapija postraumatskih poremećaja – što smo naučili?

Psihički poremećaji uzrokovani psihotraumom nastaju kao odgovor na loše prilagodbe na teški ili trajni stres, zbog čega nastaje sukob s uspješnim mehanizmima svladavanja stres i javljaju se problemi socijalnog funkcioniranja. Cijeli niz različitih psihičkih poremećaja pojavljuje se kao odgovor na jaki stres ili na poremećeno prilagođavanje nakon stresa. Najnovije studije pokazuju da će u današnje doba otprilike trećina populacije tijekom svog života biti barem jednom izložena stresnom događaju: bilo kao žrtva ili svjedok agresije ili ozbiljne povrede ; ili pak svjedok ozbiljne povrede rođaka ; da će joj biti zaprijećeno smrću, silovanjem ili će biti upletena u prirodnu katastrofu. Uspješno rehabilitacija i resocijalizacija psihotraumatiziranih osoba može se postići intenzivnim i dobro planiranim tretmanom. Rat u hrvatskoj je između ostaloga doveo do velikog broja psihotraumatiziranih osoba. Pitanje da li takvim osobama treba pružiti psihološku i psihijatrijsku pomoć neposredno nakon doživljene traume, osobito velikom broju izbjeglica koji su se zatekli u ratu ili je potrebno pružiti socijalnu odnosno materijalnu pomoć a ne psihijatrizirati ljudsku patnju. Tako se smatra da ljudska patnja ne bi trebala biti prevedena u uzrok psihičko poremećaja te da su prvenstveno potrebe psihotraumatiziranih osoba za vrijeme prilagodbe nakon traume materijalne i socijalne naravi i da je kvaliteta života nakon traumatskog događaja bitna za adaptaciju pojedinca, a da se postavljanjem dijagnoze PTSP legitimizira traumatiziranoj osobi „ uloga žrtve“ , dajući joj na taj način moralno priznanje i garanciju za materijalnu naknadu zbog nesposobnosti. Također je pitanje dali takve osobe treba hospitalizirati i kada. Tijekom rata u Hrvatskoj je razvijen piramidalni model pružanja psihosocijalne pomoći psihotraumatiziranim osobama u suradnji s UNICEF-om i WHO. Model uključuje stupnjevito pružanje psihosocijalne pomoći psihotraumatiziranim osobama ovisno o vrsti traume, intenzitetu psihičke reakcije i životnim okolnostima. Provodio se kontinuirano sa što ranijim početkom uz integralni pristup , uključujući timove različito educiranih stručnjaka (iz područja mentalnog zdravlja i onih koji to nisu). Educirani neprofesionalci su organizirali pružanje pomoći u zajednici kako bi se izbjegla stigmatizacija traumatizirane osobe kao psihijatrijskog bolesnika. Nakon petnaestogodišnjeg iskustva čini nam se da bi oaj model organizacije sveobuhvatne pomoći psihotraumatiziranim osobama bio dobar kada bi imao razdvojene psihološke od socijalnih komponenti programa iako je to vrlo teško razdvojiti osobito u situacijama istovremenog traumatiziranja velikog broja ljudi i enormnih socijalnih potreba traumatiziranih soba zbog gubitka domova, posla i sl. granice između socijalnog i psihološkog na taj način postaju nedovoljno vidljive osobito ako postoji mogućnost kompenzacije za bolest uvjetovanu psihotraumom. Tada socijalni čimbenik postaje dominantan u manifestaciji kliničke slike uključujući i simuliranje. Time je otežano liječenje jer postoji težnja za psihijatrijskom stigmom koja daje ne samo socijalnu već i gratifikaciju kroz ulogu žrtve. Nadalje, tijekom 15 godina iskustva u radu s psihotraumatiziranim žrtvama rata mi profesionalci na području mentalnog zdravlja u hrvatskoj prošli smo veliki put od relativno oskudnog knjiškog znanja do stručnjaka na području psihotraumatologije koji su svoje iskustvo stjecali na tisućama pacijenata. Recentna saznanja imali smo prilike usporediti s našim spoznajama ali i ugraditi dio naših saznanja u široko međunarodno iskustvo. Od oskudne i nesigurne dijagnostike na početku, danas razgovaramo o ujednačenom algoritmu dijagnostičkih postupaka. U prezentaciji prikazat ćemo procese organiziranja skrbi za psihotraumatizirane osobe, formiranja dijagnostičkih i terapijskih postupaka i algoritama, ključne momente koji su na nas utjecali, ne jednako tako i smjernice daljnjeg djelovanja.

postraumtaski poremećaji; dijagnoza; terapija

nije evidentirano