hrvatski

Dubrovačka ranonovovjekovna tragedija u kontekstu europske tragičke dramaturgije. Ishodišta i problemi

U disertaciji se analizira korpus od devet sačuvanih dubrovačkih ranonovovjekovnih tragedija napisanih na hrvatskom jeziku, Hekuba Marina Držića, Elektra Dominka Zlatarića, Atamante Frana Lukarevića, Dalida Savka Gučetića, Jokasta Miha Bunića, Leon filozof Ivana Gučetića ml., Sveta Venefrida Bartola Kašića, Isukrst sudac Josipa Betondića i Meropa Ivana Franatice Sorkočevića, te opisuje književnopovijesni kontekst u kojemu se pojavljuju danas zagubljene tragedije Mihe i Stjepana Gradića, Junija Palmotića i još nekolicine dubrovačkih dramatičara. Osobita se pozornost pridaje sljedećim problemima: problemu neatuhtonosti i neoriginalnosti većine dubrovačkih tragedija, problemu žanrovske interferencije dubrovačke tragediografije s njoj srodnim žanrovima, osobito sa žanrom tragikomedije, melodrame ili libretističke drame, te problemu kontinuiteta tragedije kao žanra i dubrovačke tragedije napose. U radu se provodi analiza (korpusa) dubrovačkih tragedija u odnosu na tri prevladavajuća tipa europske tragičke dramaturgije – senekijanski, klasično-aristotelovski i isusovački – a s obzirom na značenjska i formalno-kompozicijska, povijesnopoetička i inscenacijska obilježja dubrovačkog korpusa. U disertaciji se upotrebljava metodološki aparat klasične formalno-strukturalne analize dramskih tekstova, odnosno, u kasnijem tijeku rada, književnoantropološke studije u kojima se analizira motivika nasilja u (dubrovačkim) senekijanskim tragedijama. Osnovu disertacije čine analize stalnih motiva dubrovačke tragediografije, poglavito profiliranja karaktera vladara-tiranina ili ubojica-nasilnika, odnosno karakterizacija ženskih protagonista u različitim tipovima tragičke dramaturgije (bivših kraljica, ubojica, svetica ili mučenica), kao i precizna eksplikacija motiva unutarobiteljskih sukoba koji su konstanta europske ranonovovjekovne tragediografije. Takva se analiza oslanja na spoznaju o uklopljenosti dubrovačke tragediografije u europski kontekst, kao i na pretpostavku o mogućnosti interpretacije tekstova starijih razdoblja na suvremeniji – teorijski i metodološki inovativan način. U tom smislu disertacija pokazuje povijesni razvitak žanra tragedije od renesansnih početaka u 16. stoljeću pa do postupnog zamiranja dubrovačke književnosti, tako i dubrovačke tragedije, u drugoj polovici 18. stoljeća. Drugi važan segment opisa dubrovačkih ranonovovjekovnih tragedija opravdavanje je teze o njihovoj uklopljenosti u kontekst europske tragičke dramaturgije. U disertaciji se stoga posebna pozornost skreće na estetske, književnopovijesne i, napose, kulturološke kvalitete koje dubrovački tragički korpus posjeduje, kao i na najsuvremenije interpretativne strategije koje su prikladne za proučavanje toga, dosad uglavnom zanemarenog korpusa dramskih tekstova. U prvom se dijelu disertacije donosi teorijski opis žanra tragedije i njoj srodnih žanrova, kako u svjetlu normativnih poetika tako i u svjetlu suvremenih književnoteorijskih, filozofskih i kulturnoantropoloških pregleda, i instrumentarij za analizu ranonovovjekovnih tragedija ; taj instrumentarij postaje funkcionalan u središnjem poglavlju, u kojemu se donosi književnopovijesni i dramaturški opis dubrovačke tragedije od 16. do 18. stoljeća. U sljedećemu se poglavlju književnoporedbene provenijencije detaljno opisuju dva osnovna tipa europske ranonovovjekovne tragičke dramaturgije, odnosno senekijanski i klasično-aristotelovski tip dramaturgije, nakon čega se u dubrovačkom korpusu interpretiraju one karakteristike po kojima se vidi da su dubrovački dramatičari bili upoznati s aristotelovskim i senekijanskim nasljeđem. U zaključnim poglavljima disertacije interpretiraju se ključna obilježja scenske slike dubrovačkih tragedija, ponajviše izvedbeni prostori, scenske osobitosti žanra, obilježja kazališne recepcije itd. Nakon što su se eksplicirali konstitutivni ili dominantni tipovi europske tragičke dramaturgije koje su dubrovački dramatičari nasljedovali te razjasnila uvodna problemska pitanja o autohtonosti, kontinuitetu i interferencijskoj prirodi dubrovačkih tragedija, donosi se zaključak o osobitom statusu dubrovačke ranonovovjekovne tragediografije.

tragedija; tragično; senekijanska tragička dramaturgija; aristotelovska tragička dramaturgija; dubrovačka ranonovovjekovna tragedija; psihoprofili ubojice; nasilje u tragediji; isusovačka tragedija; izvedbena obilježja; sociologija kazališne recepcije

nije evidentirano