hrvatski

Britanski pogled na Hrvatsku 1945.-1948.

Neposredno poratne odnose Jugoslavije i Britanije obilježava niz spornih pitanja koja se s jedne strane izravno tiču posljedica rata, kao što su npr. pitanje izručenja osoba osumnjičenih za ratne zločine, sudbina zapadne granice Jugoslavije, pomoć UNRRA-e, pozicija dr. Ivana Šubašića, ili načelnih pitanja u odnosima, a koja se nisu ticala samo dvije zemlje. Riječ je o temeljnom prihvaćanju legitimnosti jednog komunističkog poretka, a s tim u vezi i priznavanja nekih njegovih postupaka – provedbe izbora, mjera nacionalizacije privatnog vlasništva te britanskog odnosa prema protivnicima jednog takvog sustava. U nekim aspektima ovo istraživanje nije dokraja razjasnilo temelje sporenja oko izručenja nekih skupina i osoba osumnjičenih za ratna zlodjela. Uvid u neku drugu vrstu građe možda bi pomogao razrješenju ovih nejasnoća te uputio na pozadinu britanskog oklijevanja da, unatoč deklarativnom pristanku, preda Jugoslaviji tražene osobe. Foreign Officeova građa o tome ne daje objašnjenja, osim što upućuje da se, uz formalnopravni pristup – koji je inzistirao na prima facie – radilo o političko-ideološkim rezervama prema jugoslavenskoj juridičkoj i političkoj praksi, čak i pri skupinama i pojedincima o kojima ona sama nije imala dvojbe o krivnji. U tom smislu moglo bi se zaključiti da se nije držala ratnih savezničkih dogovora iz jednostavnog razloga što je uspostavljeni režim u Jugoslaviji gledala samo 'političkim' očima, za razliku od skoro pa 'romantičnog' ratnog savezništva. U korpusu 'osumnjičenih' Britanija je pravila jasne distinkcije, kombinirajući pri tome međunarodne kriterije o ratnim zločinima, svoje 'moralne' obveze prema pojedinim skupinama kao i humanitarni pristup, uvjetovan dobrim dijelom ocjenom o 'totalitarnosti' režima u Jugoslaviji. Kad je riječ o pitanju pomoći UNRRA-e Jugoslaviji, evidentno je da je Britanija pokušavala, s njom u vezi, određenim oblicima pritiska na Jugoslaviju ishoditi povoljnije okružje za djelovanje političkih predstavnika građanskih snaga za koje je procjenjivala da mogu i trebaju, zato što su građanske političke snage, zauzeti značajan prostor na političkoj pozornici. Odnos prema rješavanju problema Trsta pokazuje širi kontekst događaja u tadašnjoj Europi: Britanija treba podržati Italiju, kao strateškog 'Zapadnog' saveznika, a ne Jugoslaviju, odanu sljedbenicu 'Istočnog' bloka. Također, odbojan joj je i ''jugoslavenski nacionalizam'' koji se očitovao u traženju prostora kojeg je ova zemlja smatrala etničkim svojim. Britanski odnos prema pitanju političke sudbine dr. I. Šubašića, prvog ministra vanjskih poslova nove, jedinstvene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, sažima u sebi sva obilježja britanske politike prema komunističkoj vlasti i opozicionim političarima – podržavala ga je ustrajno dok nije dao ostavku. Iako 'njihov čovjek', on je taj čin napravio bez ikakvih konzultacija s njima, što može biti jedan od razloga da je ubrzo zaboravljen i nestao iz diplomatskih izvještaja. Ipak, vjerojatnije je bila riječ o nečemu drugom, tzv. britanskom pragmatizmu i realizmu. Prilagodila se brzo situaciji koja je nastajala – učvršćenju i homogenizaciji komunističke vlasti, pokušavajući u uvjetima normalnih međudržavnih odnosa, utjecati svakodnevno i praktično na pojedine mjere vlasti u Jugoslaviji. Polazilo se pri tome od teze da se na taj način više može učiniti na ublažavanju rigidnosti sustava i to je ostala konstantna britanske politike prema Jugoslaviji, bez obzira na učestala zatezanja u odnosima. Na temelju uvida u građu može se zaključiti da je Britanija bila iznenađena slabostima i još više razjedinjenošću poratne opozicije. Pomalo ogorčena njezinom nesposobnošću da se ujedini i nastupi zajedno, a što bi bio jedini način suprotstavljanja komunističkoj Narodnoj fronti, veoma je brzo prestala ozbiljno prihvaćati analize ili apele pojedinih, ranije od nje poštovanih osoba, kako u zemlji tako i inozemstvu. U neposrednim odnosima s predstavnicima jugoslavenske vlasti, diplomatskim službenicima Velike Britanije u poratno vrijeme mnogo su pomogli ljudi koji su kratko ili uopće i nisu, obavljali ikakve poslove u Jugoslaviji. William Deakin i Fitzroy Maclean uvijek su se pojavljivali kod J. Broza Tita kada su redoviti, službeni pregovori o nekom problemu zastajali ili su se na početku činili tako velikima da se nije znalo s koje strane im, osim na taj, neformalni način pristupiti. Mudrost da se djeluje na taj način podrazumijevala je i da je znatan dio diplomatskog osoblja činio korpus ljudi iz ratnih vojnih misija. Teško bi se moglo reći da su svi oni bili 'ljevičari', iako neki i jesu, ali više je bila riječ o poznavanju načina kako komunicirati s nekim pojedincima na vlasti, donedavno samo običnim vojnim komandantima. Iako su diplomatski izvještaji crtali 'Titov' režim najcrnjim bojama, a i bilješke i komentari Foreign Officea o njegovim 'diktatorskim' metodama vladanja nisu bili ništa manje zajedljivi, uočljiva je pri tome temeljna proturječnost – zadovoljstvo svakom uspješnom intervencijom kod Tita, pa se može reći da su na taj način Britanci praktički podržavali ono što su žestoko kritizirali. Da li je bila riječ samo o 'zavedenosti' Titom kao što se pripisivalo generalu H. Wilsonu ili je 'slojevitost' i višeznačnost pojma demokracije i u 'britanskom' shvaćanju ovdje imala ulogu, mogla bi možda otkriti jedna zahtjevnija analiza, koja bi npr. na više razina istražila povijesno-političke stereotipe i predrasude čak i tamo gdje ih se, uvriježeno je, ne očekuje. Veleposlanik Ralph S. Stevenson bio je vrstan diplomat koji se dobro znao snalaziti s 'ćudima' jugoslavenske poratne politike. Većinu osoba s kojima je dolazio u kontakt, od onih na vlasti do onih iz opozicije, upoznao je dobro i u ratu i u miru. Iako onima na vlasti nije bio sklon ni svjetonazorski ni politički ni osobno, uspijevao je 'pročitati' tvrdoću nove garniture: objašnjavao ju je njihovom ilegalnom pretpovijesti, pretežno skromnim socijalnim podrijetlom i željom da se brzo učini toliko toga, sada kada su – za mnoge i od njih iznenađujuće – na vlasti. Uglavnom ih je doživljavao kao tvrdoglave, ponosne, neuke, ali osobno poštene. Međutim, postojalo je mnogo više stvari, i to bitnijih, koje nije mogao razumjeti, niti prihvatiti – njihov komunistički fanatizam i s tim u vezi, nasilnost i okrutnost koje su rabili da bi ostvarili ono što su smatrali potrebnim za tu svoju državu. Charles Peake, koji je u Beograd došao 1946., pokazivao je u svojim izvještajima povremeno ironiju i cinizam opisujući neke poteze vlasti kao i istaknute osobe. Biti veleposlanik u vrijeme kada više nije bilo nikakvih iluzija o namjerama režima i kada je svakim danom rastao politički pritisak na svaki opozicioni nagovještaj te se pojačavale rigorozne privredne mjere prema seljaštvu, sigurno nije bilo optimistično. Također, u to je vrijeme pojačana protubritanska propaganda i spominjanje 'jedne strane sile', pri čemu se lako iščitavalo da se radi o Britaniji, često je u nizu 'špijunskih' suđenja u Jugoslaviji 1947. Peakovi susreti s Titom bili su rjeđi nego što ih je sebi mogao izboriti Stevenson, koji ga je duže poznavao. Očito je i krug domaćih ljudi na koje je mogao računati u pribavljanju važnijih informacija bio znatno uži od onih na koje se oslanjao Stevenson. Tako, Peake na pr. nije uočio što se događa u vrijeme sukoba Jugoslavije sa SSSR-om 1948. godine, odnosno kakvo je značenje i karakter tog sukoba. Peakeu će biti nešto jednostavnije raditi tek nakon promjene opće politike Zapada prema Jugoslaviji nakon raskida Tita sa Staljinom.. Uvjeti za djelovanje britanskih diplomatskih i kulturnih predstavnika bili su, formalno gledano, dobri – Britanija je, od svih zemalja, imala najviše diplomatskih institucija u poratnoj Jugoslaviji. Ipak, mogućnosti političkog djelovanja bile su male jer je Jugoslavija sve do 1948., okrenuta Sovjetskom Savezu i zemljama pod njegovim utjecajem. Stoga je ključni diplomatski zadatak u to vrijeme bio održati kontinuitet stabilnih ili bar podnošljivih odnosa između Britanije i Jugoslavije. Obostrani interes za privrednu suradnju tu je bio dobrodošao instrument, pri čemu se mudrom pokazala procjena Foreign Officea da sa zemljama 'Istočne Europe' treba održati trgovačku suradnju. Kako je cilj ove britanske strategije bio da se na taj način smanji sovjetski utjecaj, a Jugoslavija bi kupila ono što nije mogla od Sovjetskog Saveza – strojeve i opremu za provedbu svog Petogodišnjeg plana, obje su strane bile zadovoljne. Ipak, politički su razlozi uvjetovali da Jugoslavija ne dobije sve ono što je htjela, do raskida sa SSSR-om. Kad je riječ o britanskoj percepciji Hrvatske, treba reći, prije svega, da osobe na koje je sve do 1945., tj. do uspostave komunističke vlasti, Foreign Office 'računao' kao 'probritanske' u svjetonazorskom, političkom i sentimentalnom smislu, nisu više figurirale kao važan i utjecajan politički faktor. Pri tome je riječ o demokratski orijentiranim skupinama i pojedincima, prije svega Hrvatskoj seljačkoj stranci i Samostalnoj demokratskoj stranci te nekim intelektualcima i javnim osobama. Oni koji su prihvatili novi poredak i ušli u njegov aparat ili nastavili profesionalno djelovati, nisu više bili spremni surađivati pa čak ni susresti se s britanskim predstavnicima. Jedan broj ljudi završio je i u zatvorima ili se potpuno povukao iz javnosti. Oni, pak, koji su ostali u inozemstvu kao izbjeglice, nisu imali nikakvu političku važnost. Dapače, njihovo obraćanje na Foreign Office uglavnom se ticalo očekivanja da Britanija, kao jedna od svjetskih sila, intervenira politički, pa i vojno, protiv komunističkog poretka u Jugoslaviji. Takvi su zahtjevi za FO bili nerealni i neugodni jer su mogli naškoditi normalnim odnosima s FNRJ. U poratnom razdoblju u Jugoslaviji/Hrvatskoj kao jedinu stvarnu opoziciju Britanija je vidjela Katoličku crkvu, procjenjujući da ona ima veliku potporu u narodu i da je dobro organizirana. Njezinu položaju posvećuje veliku pažnju, i, iako pri tome ne odobrava rigidan odnos režima prema njoj, Foreign Office ne zaboravlja ni njezino držanje za vrijeme rata, smatrajući ga prebliskim ustaškom režimu NDH. To je opća ocjena koja će se trajno odrediti stajališta Foreign Officea. Povijesno-kulturološke primjedbe u diplomatskim izvještajima i Foreign Officeovim analizama smještale su Hrvatsku uvijek na 'Zapad' pri čemu se osobito isticao Cyril O. Wakefield-Harrey, prvi generalni konzul u Zagrebu. Karijerni diplomat, koji je prije rata službovao u više europskih i azijskih zemalja i nije imao radno iskustvo u jednoj komunističkoj zemlji, bio je, također, izrazito protukomunistički orijentiran. Uočljiva je njegova sklonost izdvajanju 'hrvatskog pitanja' na način kako se postavljalo u političkoj javnosti prijeratne Hrvatske, te nastavilo tako gledati u preostalim opozicijskim krugovima u Hrvatskoj, osobito u krugovima oko Katoličke crkve te u izbjegličkim krugovima. Nasuprot tome, veleposlanici u Beogradu ovome su pristupali nešto drukčije: naglašavali su da, unatoč tome što je proklamirani federalizam nove države samo 'mrtvo slovo na papiru' u uvjetima jake centralistički ustrojene države Jugoslavije, ipak niti jedan narod u njoj više ne dominira, pa ni srpski. Također, njegove procjene o izrazito slaboj potpori stanovništva hrvatskoj vladi u Zagrebu, redovito su primane sa sumnjom. U nekim situacijama, Wakefield-Harreyeva sklonost da iznosi suviše često stajališta 'opozicione Hrvatske' kao svoja, u Foreign Officeu su ocijenjena kao opasnost remećenja normalnih odnosa s vlastima u Zagrebu. Generalni konzul Ralph Cornwallis Stevenson, koji je zamijenio Wakefield-Harreya, bio je jednako kritičan prema političkom okružju u kome je djelovao, ali je s nešto većom distancom – barem u prvoj godini službe – prilazio svemu, pa tako i vlastitim problemima s kojima se suočio s dolaskom u Zagreb. Iskustvo osoblja British Councila na radu u Hrvatskoj bilo je nešto drukčije: iako su i oni svakodnevno susretali ograničenja poretka ili njegovu 'budnost' u vezi njihova propagando-kulturnog rada, u svojim aktivnostima bili su upućeni na stanovništvo – radoznalu iako malobrojnu publiku koja je pohodila njegove izložbe, čitaonice i knjižnice. U tim se sadržajima, osim općecivilizacijskih vrijednosti i tekovina, nudila i nijansirana propaganda o 'našem načinu života'. Kako pokazuju načela poratne britanske propagandne politike prema Jugoslaviji, na taj se način trebalo ustrajno raditi na razvijanju nezavisnog mišljenja u jednoj zatvorenoj zemlji, osobito kod mladih. U širem smislu, taj je rad, uz opće prinose boljem poznavanju naroda dvije zemlje, trebao pridonijeti liberalizaciji režima u Jugoslaviji. Gledajući realan povijesni kontekst, za primijetiti je da je neposredno nakon rata bilo malo ljudi u Hrvatskoj i Jugoslaviji koji su znali engleski jezik te su stoga oni bili jedna marginalna skupina na koju je ova akcija mogla računati. Iz britanske realističke perspektive, to nije bilo obeshrabrujuće – činjenica što su organizacije British Councila mogle nesmetano djelovati u jednoj komunističkoj zemlji i to u nepogodnim uvjetima hladnog rata u poratnoj Europi, nije bilo malo. Jugoslavija se u tome razlikovala od drugih komunističkih zemalja. Kada je riječ o općoj atmosferi pro- ili protubritanizma u stanovništvu Hrvatske tog doba valja biti oprezan u ocjenjivanju. Ovaj tip analize kao i karakter korištenih izvora daju tek površne uvide. Iz diplomatskih izvještaja teško je iščitati jednu opću ocjenu kako su diplomatsko osoblje i članovi British Councila primani i doživljavani u sredini u kojoj su djelovali. Ono što se čini izvjesnim, u vezi stajališta prema Britaniji, jest netočnost grube podjele na 'politiku' i 'društvo', pri čemu bi državna i politička tijela sustava generirala neprijateljstvo, a 'narod' – na drugoj strani – bio 'probritanski'.

Velika Britanija; Jugoslavija; Hrvatska; politika; društvo; kultura; 1945.-1948.

nije evidentirano