hrvatski

Knez Nelipac i hrvatski velikaški rod Nelipčića

Ovaj rad posvećen velikaškoj obitelji Nelipčića, koja je tijekom XIV. i XV. st. igrala značajnu ulogu u političkom životu Hrvatskog kraljevstva, no, kojoj, unatoč tome, nije bila posvećena veća pažnja u domaćoj historiografiji, predstavlja skroman skroman prilog boljem i cjelovitijem poznavanju njihove povijesti, naravno u onoj mjeri koliko su to dopustili postojeći izvori. Činjenica da je najveći broj tih izvora vezan uglavnom uz političku povijest omogućila je naime relativno dobru rekonstrukciju tog segmenta povijesti Nelipčića što se, na žalost, ne može reći i za brojne druge teme počevši od one o problemu njihova podrijetla kao i najstarije prošlosti. Iako su, prema svemu sudeći, potekli iz plemena Svačića o najstarijoj prošlosti same obitelji ne znamo gotovo ništa. Gdje se nalazilo prvotno središte njihovih posjeda također nije moguće pouzdano utvrditi iako se čini kako se radilo o neposrednom zaleđu dalmatinskih gradova Splita i Trogira odakle se, u nepoznato vrijeme i pod nepoznatim okolnostima, obitelj preselila na područje kotara Promine, u tvrde gradove Ključ i Kamičak. Isto je tako slabo poznato i njihovo rodoslovlje koje se pouzdano može pratiti tek od druge polovice XIII. st. Na povijesnoj pozornici Nelipčići se, kao aktivan čimbenik, pojavljuju početkom XIV. st. kada je za braće Nelipca i Izana, koji su pod okriljem i u službi Šubića uzdigli svoju moć i ugled, počeo njihov uspon. Taj će uspon još više potaknuti slom prevlasti Šubića kojeg je Nelipac iskoristio da se otrese vlasti svojih dotadašnjih seniora dok mu je velikaška pobuna protiv središnje vlasti, koja je uslijedila odmah potom, omogućila da se domogne strateški izuzetno važnog kraljevskog grada Knina koji će postati novim sjedištem Nelipčića te osnovicom i ishodištem njihove moći i vlasti. Suzbivši tijekom narednih nekoliko godina pokušaje svojih neprijatelja – oslabljenih Šubića i nedovoljno jakog kralja Karla Roberta – da ga slome Nelipac se definitivno uspio učvrstiti kao samostalan dinast i važan politički čimbenik doprinijevši na taj način uspostavi novog odnosa snaga na jugu Hrvatskog kraljevstva kojeg je obilježila ravnoteža moći između tamošnjih velikaških obitelji. Izmirenje Nelipčića s krunom 1345., koje je uslijedilo nakon Nelipčeve smrti i dviju vojni kojima je kralj Ludovik pokušao osvojiti Knin i obnoviti središnju vlast u Hrvatskoj, označilo je novu fazu u razdoblju povijesti ove obitelji. Umjesto Knina, kojeg su tom prigodom vratili kralju, novim središtem njihovih obiteljskih posjeda vlasti postao je zauzvrat dobiveni Sinj, odnosno županija Cetina, koja je kroz punih devedeset godina ostala u njihovim rukama. Osim toga, ovo je izmirenje ne samo spasilo obitelj od mogućeg uništenja već je Nelipčevim nasljednicima otvorilo put da sada, u službi i pod okriljem krune, još više uzdignu svoju moć koja će dosegnuti vrhunac za kneza Ivaniša, bana Hrvatske i Dalmacije iz 1413. No, jednako munjevit kao i uspon bio je također i njihov pad. Ivaniševom smrću 1434. nestalo je naime posljednjeg muškog potomka Nelipčića koji će tako zauvijek nestati dok će njihovi posjedi, nakon kratkotrajnog rata za obiteljsku baštinu, pripasti kralju Žigmundu, odnosno braći Talovcima, njegovim vjernim pristašama. Za razliku od političke povijesti Nelipčića ona društvena je zbog nedostatka izvora daleko slabije poznata. O strukturi obitelji se tako, osim činjenice da je funkcionirala kao višestruka (proširena) obitelj, malo toga reći. Položaj žene unutar obitelji bio je pak, isto kao i u slučaju Šubića, znatno povoljniji nego li se to može pretpostaviti kada se imaju u vidu odredbe hrvatskog običajnog prava i one su, kao što smo imali prilike vidjeti, igrale aktivnu ulogu u životu obitelji. Prevladavajuća ženidbena strategija bila je socijalna endogamija što znači da je sklapanje bračnih veza izravno ovisilo o trenutnom društvenom položaju obitelji kao i o političkim ciljevima koji su se time htjeli postići. Brakovi koje su članovi obitelji sklapali s najvišim hrvatskim, bosanskim i ugarskim plemstvom – Kurjakovićima, Frankapanima, Hrvatinićima i Bubekima – to jasno potvrđuju. Što se obiteljskih posjeda tiče postojeći izvori – uglavnom kraljevske darovnice kojima su im, uz navođenje općih prava, bili dodjeljivani pojedini posjedi te isprave koje je knez Ivaniš izdavao u korist svoje kćeri Katarine – dopuštaju tek da ustanovimo koje su posjede Nelipčići u određenom trenutku držali. Sve druge pojedinosti na žalost su, u većoj ili manjoj mjeri, nepoznate pa tako npr. nije moguće pouzdano ustanoviti gdje se nalazilo prvotno središte rodovskih posjeda dok se apsolutno ništa ne zna o tome kako su ti posjedi bili podijeljeni među članovima roda, kakav je bio sistem njihova nasljeđivanja i sl.

Nelipac; Nelipčići; plemstvo; srednji vijek; Hrvatska; plemićki rodovi; povijest obitelji; posjedovni odnosi; povijest žena; rodbinske veze

nije evidentirano