hrvatski

Pristup elektroničkim časopisima u knjižnicama u Hrvatskoj

Elektroničko se nakladništvo razvija već petnaestak godina. Elektronički nakladnici su se od početka razvoja ove djelatnosti bavili objavljivanjem časopisa. Poznato je da broj elektroničkih časopisa posljednjih godina ubrzano raste kao i da se sve veći broj naslova više ne objavljuje usporedo u tiskanom i u elektroničkom obliku. Da bi knjižnice i dalje vršile svoju osnovnu funkciju trebaju omogućiti pristup što većem broju elektroničkih časopisa. Budući da se nabava i korištenje elektroničkih časopisa znatno razlikuje od tiskanih pred knjižničarima stoje novi zadaci naročito u pružanju usluge korisnicima koji očekuju lagan pristup željenim naslovima u vrlo kratkom vremenu uz minimalan napor. Da bi se organizacija i pristup elektroničkim časopisima učinili što bržim i lakšim pojavili su se različiti modeli koje razvijaju nakladnici i agregatori, ali i modeli koje razvijaju same knjižnice. Ovaj rad je usredotočen upravo na modele organizacije i pristupa elektroničkim časopisima koje razvijaju same knjižnice. Mogu se razlikovati tri takva modela. Na mrežnim stranicama knjižnica elektroničkim se časopisima pristupa kroz: 1. abecedni popis časopisa s poveznicama na elektroničke inačice, 2. kataložni zapis u postojećem mrežnom katalogu tiskane građe, 3. samostalnu bazu elektroničkih časopisa. Usporedbom ovih modela vidljive su njihove prednosti i nedostaci. Abecedni popisi funkcionalni su onda kad broj elektroničkih časopisa nije jako velik, pa se popisi mogu brzo ažurirati, a korisnici se lako snalaze ukoliko znaju točan naslov časopisa. Daljnji korak je izrada abecednog popisa časopisa iz određenog predmetnog područja. Popisi većinom sadrže samo tekuće naslove na koje je knjižnica pretplaćena. Drugi model je katalogizacija elektroničkih časopisa i unošenje zapisa u postojeće mrežne kataloge tiskane građe. Ovakvi katalozi na jednom mjestu okupljanju tiskanu i elektroničku građu što korisnicima olakšava pristup, no zbog promjenjivosti pretplate elektroničke građe kao i zbog vrlo čestih promjena URL adresa, teže ih je održavati. Ti katalozi većinom sadrže samo elektroničke časopise na koje se knjižnice pretplaćuju, ali ne i besplatno dostupne časopise. Treći model je stvaranje samostalne baze elektroničkih časopisa koja omogućava lagani pristup i održavanje ažurnosti podataka, a lakša je i mogućnost označavanja prava pristupa cjelovitom tekstu. Baze su prvotno bile samo lokalno dostupne, a tek su kasnije postale dostupne i na mreži, no većinom sadrže samo tekuće naslove na koje su pojedinačne knjižnice pretplaćene. Razvijeniji model baze elektroničkih časopisa zasniva se na kooperativnoj katalogizaciji i pružanju informacije o pravu pristupa cjelovitom tekstu za veći broj uključenih knjižnica ; preko jedinstvenog sučelja, moguće je brzo doznati koja ustanova ima pravo pristupa. Ovakva centralizirana baza ima veću ažurnost zapisa, URL adresa i informacija o pristupu, a osim tekuće pretplate sadrži i besplatno dostupne časopise. Jedina takva baza u Hrvatskoj je EJOL koja trenutno okuplja 35 knjižnica i oko 6000 časopisa iz svih predmetnih područja. U ovom radu je komparativnom i deskriptivnom metodom utvrđena raširenost pojedinih modela u Hrvatskoj i njihove prednosti i nedostaci. Uzorak su mrežne stranice specijalnih i visokoškolskih knjižnica koje su bitan oslonac u znanstvenom radu pa stoga znatan dio njihovog fonda čine znanstveni časopisi. Kao polazište je poslužila mrežna stranica "Knjižnice u Hrvatskoj na webu" (http://nippur.irb.hr/hrv/crolibs.html). Za dopunu nedostatnih podataka o načinu organizacije i pristupa elektroničkim časopisima koristio se upitnik. Pretpostavka istraživanju je da u sadašnjim okolnostima u Hrvatskoj nafunkcionalnije i najcjelovitije rješenje za korisnike i knjižničare predstavlja kooperativna baza elektroničkih časopisa. Cilj rada jest utvrđivanje najpogodnijeg modela organizacije i pristupa elektroničkim časopisima za cjelokupnu hrvatsku akademsku i knjižničnu zajednicu.

elektronički časopisi; EJOL

nije evidentirano