hrvatski

Živjeti bioetiku

Profesoricu emeritus Liljanu Zergollern liječnicima i ostalim zdravstvenim djelatnicima nije potrebno posebno predstavljati. Riječ je o istaknutom hrvatskom pedijatru i medicinskom genetičaru, osobi koja je trajno zadužila medicinsku znanost u nas « zaoravši prvu brazdu» humane i medicinske genetike u Hrvatskoj. Profesorica je, između ostalog, bila osnivač Zavoda za medicinsku genetiku u Zagrebu, kao i Hrvatskog društva za humanu genetiku, kojeg je doživotni predsjednik. Budući da je za svoj životni poziv izabrala zvanje liječnika pedijatra i humanog (medicinskog) genetičara, dakle, s obzirom na svoju znanstvenu i profesionalnu orijentaciju, ne treba čuditi što je profesorica Zergollern i jedan od utemeljitelja i promicatelja bioetičke svijesti u Hrvatskoj kao jedan od osnivača Hrvatskog bioetičkog društva. Od samih začetaka bioetičke misli u Hrvatskoj, dakle početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, profesorica Zergollern svojim se autoritetom i stručnošću iz područja biomedicine i zdravstva nametnula kao važan akter implementacije bioetike u svakodnevnu kliničku praksu, poglavito stoga što se nije ustručavala usvajati nova saznanja i pratiti svjetske trendove u znanosti koji teže interdisciplinarnosti i dijaloškom pristupu u promišljanju i rješavanju nekog problema u pojedinoj, u ovom slučaju medicinskoj, struci. Upravo u tome može se sagledati vizionarski karatkter profesorice Zergolern kao znanstvenika u pravom smislu te riječi, jer su intersdisciplinarnost, međudisciplinarsnost, dijalog i mobility znanstvenih i humanih resursa okosnice Bolonjskog procesa - kojeg smo započeli implementirati u hrvatski obrazovni sustav, s posebnim naglaskom na visoko školstvo - a nalaze se u samoj srži bioetike od njenih začetaka, početkom 70-ih dodina prošlog stoljeća u SAD-u. Stoga se Katedra za društvene znanosti Medicinskog fakulkteta Sveučilišta u Rijeci nezmjerno ponosi što u liku i djelu profesorice Zergollern ima ne samo plodonosnog suradnika, već i dragog prijatelja. Možda je najbolji način upoznavanja profesorice Zergollern i kao vrsnog bioetičara, upoznavanje s nekim njenim promišljanjima, koja se poput linije vodilje provlače kroz njene znanstvene i stručne radove, s posebnim naglaskom na kongresna priopćenja održavana tijekom « Lošinjskih dana bioetike» i « Dana bioetike na Medicinskom fakultetu u Rijeci» u posljednjih nekoliko godina. Profesorica tako, između ostalog, kaže: « No, kako bi se opravdalo ime 'znanost' samo ako takovo ljudsko djelovanje donosi boljitak živim bićima, time i čovjeku, čitavo društvo i u njemu svaki pojedinac morao bi se brinuti o tome, da se u praksi znanstveno dostignuće primjeni za dobrobit čovjeka. Iskustvo nas upozorava, da su i najpozitivnija dostignuća - nož, vatra, barut, atomska i nuklearna energija - korištena nerijetko u suprotnosti s primarnom namjerom znanstvenika-pronalazača. U ovoj eri deklarirane globalizacije, ali i u eri vladavine demokracije (ili demokrato-manije ili demokratopatije?) uz sve ekonomske, vjerske, nacionalne, političke i klimatske razlike te geogrefsku udaljenost koja se svakim danom sve lakše savlađuje interkontinentalno, čak i interplanetarno, pokušava se ipak - uvažavajući pravo na različitosti - stvoriti i izgraditi most koji bi povezao bioetičke stavove ljudi kako bi se spriječio prijeteći kaos koji bi mogao nastati globalno nebalansiranim napretkom znanosti i njenih dostignuća. Ne budu li ipak etičkim kodeksima kontrolirane, velike tekovine znanosti mogu, u rukama nesavjesnih, dovesti do propasti suvremene civilizacije, time i čitava čovječanstva. Zbog toga tek započeti 'treći milenij mora biti doba globalne bioetike, ili će u čovječanstvu nastati anarhija, potom kaos' (V.R. Potter, 2001.). Put koji ćemo izabrati ovisi o nama.» (Bioetika i humana genetika. Bioetički svesci. Rijeka: Katedra za društvene zanosti, Medicinski fakultet ; 2003) Potrebno je istaknuti da je profesor V.R. Potter - « otac bioetike» - oduvijek promatrao bioetiku kao novu disciplinu koja će povezati znanje i razmišljanje, dinamički pristup neprekidnoj potrazi ljudskog roda za mudrošću, odnosno znanjem kako upotrijebiti znanje za ljudski opstanak i poboljšanje kvalitete života. Bioetika bi, dakle, trebala predstavljati novu znanstvenu etiku koja povezuje poniznost, odgovornost i sposobnost, znanost koja je međudisciplinarna i međukulturalna i koja uzvisuje smisao čovječnosti, te bi kao takva trebala postati neka vrsta nauke o preživljavanju. Na tragu Potterove definicije bioetike, profesorica Zergollern smatra da je « Pandorina kutija u biomedicinskoj znanosti široko otvorena i gotovo prazna. Sve je iz nje ispalo, osim nade. Nade da će čovjek današnjice, posebno onaj s apozicijom 'znanstvenik', pokazati da zaslužuje atribut 'homo sapiens sapiens'.» (Bioetika i humana genetika. Bioetički svesci. Rijeka: Katedra za društvene zanosti, Medicinski fakultet ; 2003) Oni koji su imali tu privilegiju da ne samo uče od profesorice Zergollern putem njenog zavidnog stvaralačkog opusa - već da ju i osobno upoznaju i surađuju, mogli su u toj velikoj hrvatskoj liječnici i znanstvenici pršteće životne i stvaralačke energije pronaći trajno nadahnuće u svom profesionalnom radu, ali i smjernicu kako živjeti « bioetiku života» .

bioetika

nije evidentirano