hrvatski

Energetska politika Europske Unije i hrvatske perspektive

Energetika je postala jedno od centralnih globalnih pitanja. Proces globalizacije stvorio je snažan poticaj porastu proizvodnje i potrošnje proizvoda i usluga u svijetu. Takav razvoj prate i povećanje transakcija u području međunarodne razmjene, bilo da su robne ili financijske. Dodatno povećanje proizvodnje i potrošnje roba i usluga dovodi neminovno do povećanja potrošnje svih oblika energenata. Bez poticanja liberalizacije i poticanja konkurentnosti procesi ne bi dostigli današnji obujam. To sve zahtijeva nove prilagodbe na razini međunarodnih organizacija, a posebno u okviru Urugvajske runde odnosno pregovora unutar Svjetske trgovinske organizacije (eng. WTO). Ekonomske procese liberalizacije a što bi obuhvaćalo izgradnja jedinstvenih tržišta ne prate u cijelosti politički procesi. Svijet je još uvijek podijeljen na interesne sfere i zasnovane na različitim ideologijama koje sada imaju donekle drugačije pojavne oblike. U kontekstu energetike najočitija je konfrontacija neoliberalizama - usmjerenja prema liberalizaciji ekonomskih odnosa i poticanju konkurentnosti i nacionalnih interesa. Pritom nacionalni interesi u energetici pokušavaju svoj smisao zasnivati na konceptu energetska sigurnost. U toj interakciji u gotovo svakoj zemlji u svijetu tržišni je udio podijeljen između domaćih poduzeća koji u većoj mjeri čine elektroenergetski (EE) sektor pojedine nacionalne države - npr. u Hrvatskoj Hrvatska Elektroprivreda (HEP) i multinacionalnih kompanija (MNK). Unatoč suprotnostima, lokalnim i širim konfliktima svijet se tijekom zadnjeg desetljeća razvija ubrzanim tempom. Takav razvoj još uvijek zahtijeva odgovarajuću resursnu osnovicu koja je ograničena. To se posebno odnosi na energente koji se sve više prepoznaju i kao ograničavajući faktor razvoja. Strategije razvoja energije na razini korporacija, nacija i regionalnih grupacija sve više uzimaju u obzir ove trendove. Iz perspektive Hrvatske relevantne su strateške odrednice i politika razvoja energetike Europske Unije (EU). Europska unija je u svojim dokumentima sustavno gradila strategiju i zajedničku politiku koja danas djeluje u nekoliko pravaca. Da bi se osigurala veća sigurnost i učinkovitost energetskog sektora proces se intenzivira liberalizacijom trženja ključnim energentima. To se ponajprije odnosi na električnu energiju i plin. Uz razvoj interkonekcija i magistralnih transeuropskih plinovoda ulažu se napori u izgradnju alternativnih naftovoda. Istovremeno se pokušava povećati strateška osnovica svih oblika energije. Uz ove procese poveznica se traži i u strategiji odnosno politici industrijskog razvoja i u razvoju učinkovitijih tehnologija proizvodnje energenata. Alternativno obnovljivi izvori energije uzimaju se za sada kao dopunski. U tom pravcu osigurani su odgovarajući inicijalni fondovi, a programi su podložni monitoringu sukladno zaključcima iz Lisabonske deklaracije. Poseban segment čini sama domena politike koja ima zadatak osigurati alternativne pravce snabdijevanja na principu izgradnje strateških partnerstva i izgradnje kooperativnih gospodarskih odnosa. Kretanja u sektoru energetike koja su sve složenija postavljaju posebno pitanje pred Hrvatsku. Postojeća službena Strategija energetike ne očituje se u potpunosti na kretanja koja su zamjetna. Tu se prvo pitanje odnosi na poziciju električne energije kao jedine u potpunosti nacionalne energetske komponente. Pitanje je njenog strateškog pozicioniranja i uloge u nacionalnom i regionalnom prostoru. Rad je podijeljen u tri osnovne cjeline. Prvi dio je usmjeren prema objašnjavaju globalnih odrednica i regionalnih odrednica izgradnje regionalnog elektroenergetskog (EE) tržišta koje utječu na funkcioniranje energetskog sektora u Hrvatskoj. Razumijevanje veze između ovih koncepata je nužno jer omogućuje razumijevanje povezanosti između funkcioniranja elektroenergetskog (EE) sektora i strategija Hrvatske Elektroprivrede (HEP), važnog dijela elektroenergetskog (EE) sustava. Bez obzira što se direktive direktno ne odnose na poslovanje poduzeća u elektroenergetskom (EE) sektoru, poduzeća unutar ovoga sektora moraju voditi brigu o njima. Prije svega zbog činjenice što primjena direktiva može dovesti do promjena tržišnih struktura a što se najčešće odnosi na pojavu novih igrača na nacionalnim elektroenergetskim (EE) tržištima. Drugi je dio rada usmjeren prema analizi strateških odrednica razvoja Hrvatske Elektroprivrede (HEP) koji čini elektroenergetski sustav ali i politika razvoja energetike Europske Unije. Konačno treći dio rada analizira moguće pravce razvoja Hrvatske Elektroprivrede (HEP) upotrebom SWOT analize.

elektroenergetski sektor; direktive Europske Unije; strategija HEP-a

nije evidentirano