hrvatski

Čovjek i ostali živi svijet - biološka stvarnost, etika i prava životinja

Čovjek u odnosu prema ostalome živom svijetu snosi posebnu odgovornost jer svojim djelatnostima ugrožava sve jače i jače biološku raznolikost koja ga okružuje, pogotovo onu unutar animalnog carstva, a kojeg je i on sam sastavni i to vrlo istaknuti dio. Biološka stvarnost nas uči da čovjek mora upotrebljavati iz prirode mnogo njezinih sastojaka, kako iz svijeta autotrofnih biljaka, tako i iz svijeta heterotrofnih životinja, kako bi prehranio svoju obitelj, izgradio dom i osigurao uvjete za život. Čovjek je to radio od pamtivijeka, ali tradicionalno iskorištavanje prirodnih resursa bilo je bolje usklađeno s dinamikom obnavljanja bioloških zaliha. Moderno doba međutim počelo je poljodjelstvo pretvarati u poljoprivredu, proizvodnju hrane preusmjeravati od načina da se prehrane ljudi, u način da se zaradi novac, mnogo novca, sve više novca. Vrlo brzo poslije toga slijedi koncepcija maksimalnih mogućih prihoda uz upotrebu novih agrotehničkih mjera, koje se vrtoglavom brzinom razvijaju u posljednjem stoljeću i pretvaraju golema kopnena prostranstva u monokulture komercijalno vrijednih uzgoja. Monokulture su pod stalnom kemijskom zaštitom i time pridonose intoksikaciji kopnenih povr{ina i eutrofikaciji vodenih masa. Sve većim gubitkom staništa ugrožava se život mnogobrojnih životinjskih i biljnih vrsta, one nestaju i time se prepoznaje prva i najočitija razina osiromašenja biološke raznolikosti: raznolikost vrsta. Iako je izumiranje vrsta prva i najočitija posljedica ljudskog djelovanja u neobuzdanom razvitku moderne industrije, poljoprivrede i transporta, pred nama se javlja nova bojazan. Izvanredni razvitak biomedicinskih znanosti, poglavito onaj u domeni kloniranja sisavaca toliko je atraktivan u raznim područjima veterinarske i poljoprivredne tehnologije da se moramo bojati da će nekritična primjena tih tehnologija u proizvodnji hrane znatno ugroziti genetsku raznolikost unutar iste vrste veterinarski i prehrambeno zanimljivih životinja, s nesagledivim dugoročnim posljedicama za njiihovo zdravlje i konačno za zdravlje čovjeka. Ovakav neobuzdani tehnološ{ki razvitak u izravnoj je kontradikciji s Konvencijom o biološkoj raznolikosti, koju je Republika Hrvatska prihvatila i koja je prema tome obvezuju}i međunarodni dokument, a koji je ovdje prikazan, kako bi zaživio u našem razumu, u našoj odgovornosti i u našem djelovanju. UNESCO kao organizacija Ujedinjenih naroda kompetentna za područja edukacije, znanosti i kulture, koja je uvijek kao svoj krajnji cilj postavljala kulturu mira, spoznala je u svojem ekološkom sektoru niz opasnosti koje suvremeni neobuzdani razvitak donosi biogenetskim bagatstvima Svijeta i već prije dvadeset godina utemeljila program Čovjek i biosfera (engl. Man and Biosphere, MAB) u kojem razvija brigu i skrb, znanstvena istraživanja, edukaciju i ekonomske modele za zaštitu Biološke raznolikosti svijeta na svojoj trećoj i najsloženijoj razini: raznolikosti ekosistema. Stoga je djelovanjem prof. dr. Michela Batissea razvijen model Rezervata biosfere, koji nudi mogu}nost triju najvažnijih funkcija: 1. zaštitu prirode, 2. logistiku za istraživanje i edukaciju i 3. održivi razvitak šireg područja oko takvoga svjetski vrijednog ekosistema. UNESCO-vi Rezervati biosfere ostvaruju to organizacijom takvog velikog područja u tri zone: 1. srčnu zonu (engl. core zone) s dominantnom funkcijom zaštite temeljnog prirodnog fenomena toga ekosustava, 2. pufersku zonu (engl. buffer zone) u kojoj se razvijaju uvjeti za logističku potporu znanstvenog rada, edukacije, monitoringa i smještaja, te 3. tranzicijsku zonu (engl. transition zone) koja u svojem najširem vanjskom području pruža sve uvjete za optimalni i održivi razvitak lokalnog pučanstva, koristeći se turističkim, edukacijskim, rekreacijskim i kulturološkim potencijalom takvog rezervata biosfere. Zbog golemog značenja ovakvog modela za Republiku Hrvatsku, koja do sada ima jedan jedini Rezervat biosfere u svojoj svetoj planini Velebitu, ovdje je prikazan Statutarni okvir Svjetske mreže rezervata biosfere i Uvodni dio Konvencije o biološkoj raznolikosti.

Čovjek, živi svijet, biološka stvarnost, etika, prava životinja

nije evidentirano