hrvatski

Sveci zaštitnici u hrvatskoj pučkoj pobožnosti

Radom se nastojalo u etnološkom / kulturnoantropološkom kontekstu istražiti kako su i u kojoj mjeri prisutni sveci zaštitnici u životu ljudi, koje im značenje puk pridaje te ispitati moguće mijene u toj pojavi. Također, budući da ova tema nije bila istraživana u hrvatskoj etnologiji, nastojalo se uočiti i njezinu osnovnu problematiku te ponuditi neke metodičke smjernice njezina daljnjeg etnološkog istraživanja. Rad se odnosi na hrvatsko rimokatoličko stanovništvo nastanjeno u Hrvatskoj i izvan nje. Hrvatska pučka pobožnost sadrži oblike odnosa prema svetome koji nisu identični sa službenim naukom Rimokatoličke crkve, no puk ih doživljava dijelom toga tkiva i smatra ih istinitima. Štovanje svetaca kao zaštitnika izraz je pučke pobožnosti. Rad se oslanja na duliju, no ispravno je interpretiranje štovanja svetaca katkada nemoguće bez konteksta štovanja Majke Božje (hiperdulija). Pregled promatrane pojave s čitavoga hrvatskoga prostora učinjen je na temelju nekoliko izvora. Analiza i kritika uporabljenih izvora te vrednovanje gradiva sadržanog u njima pokazali su da kvantitativno zadovoljavajuće gradivo nije kvalitativno dostatno. No, analiza izvora dala je i zadovoljavajuće smjernice putem kojih se, u daljnjim poglavljima, pojedine teme temeljitije obrađuju zasebno i na užem prostoru Vlastita su istraživanja provedena u 12 navrata u različitim područjima Hrvatske. Na temelju ispitivanja konkretnih zajednica uočeno je da različiti odnosi puka prema svecima zaštitnicima proizlaze iz različitog poimanja izraza svetac zaštitnik. Istaknute su dvije razine promatranja prisutnosti svetaca zaštitnika u životu puka: razina pobožnosti zajednice i razina osobne pobožnosti. U pobožnosti na razini zajednice sveci zaštitnici su u prvome redu isticani kao simboli identiteta zajednice. Osim toga, izraz sveci zaštitnici često se povezuje sa spomendanima lokalnih titulara, pri čemu je društvena komponenta obilježavanja spomendana u prvome planu. To, sa stajališta kazivača, ne umanjuje osjećaj vlastite pobožnosti nego je također izraz vjerovanja u svece zaštitnike, pri čemu i samo poznavanje zaštitničke uloge sveca nije presudno. Istraživanje u Krivome Putu ukazalo je i na mogućnost propusta kada se o prisutnosti svetaca zaštitnika u pučkoj pobožnosti zaključuje unaprijed, tj. na temelju titulara ili likovnih prikaza u crkvama. U vezi s time, u istraživanju svetaca zaštitnika prisutnih u pobožnosti zajednice posebno se istraživački operativnim pokazao kontekst godišnjih običaja. Pribilježeni izvaninstitucionalni postupci i prateća vjerovanja pokazali su značajke koje su se mogle svrstati u dvije osnovne grupe – u jednima se prepoznaju tragovi nekoga pretkršćanskog vjerovanja povezana sa zbivanjima u prirodi, a koje ima samo kršćansku interpretaciju, a druga su proizašla iz kršćanskoga okrilja, no puk ih je u primjeni reinterpretirao prema vlastitim potrebama. O kojem god se tipu vjerovanja radilo, puk ih doživljava potpuno kršćanskima. Druga (i drukčija) od prethodne je razina osobne pobožnosti na kojoj se iz repertoara poznatih svetaca zaštitnika bira najčešće jedan koji se prema osobnim mjerilima smatra posebnim, svojim, tj. osobnim zaštitnikom. Zbog raznovrsnosti prigoda u kojima, kako se vjeruje, pomaže osobni svetac zaštitnik, posebice se na razini osobne pobožnosti dokida (srednjovjekovna) podjela svetaca prema zaštitničkim ulogama. U interpretaciji osobne razine pobožnosti naglasak je stavljen na način odabira osobnog sveca zaštitnika (trenutak i kriteriji odabira), na kvalitetu odnosa i način komuniciranja s njime, na utjecaj ovakve pobožnosti na život, na usporedbu nekoliko osobnih pobožnosti u zajednici te na propitivanje mjesta i značenja odabranoga sveca u kontekstu svetaca prisutnih na razini zajednice. Pri istraživanju vjerovanja u svece zaštitnike posebno se nametnulo pitanje svetih mjesta, i hodočašća s njima u vezi, jer ona odražavaju potrebu za trajnom zaštitom svetaca i njihovom blizinom u trenucima nesigurnosti. U Vukovoju su propitivani mehanizmi koji održavaju kontinuitet svetosti. Pokazalo se da povijesno sjećanje o nastanku mjesta i njegovoj namjeni može biti i zabrisano, a da to ne naudi kontinuitetu njegove svetosti. No, za nastanak nekog svetog mjesta nije uvijek potrebna njegova službena institucionalizacija. Procesi posvećivanja svetoga mjesta propitivani su Kumrovcu, a pokazalo se da osobiti postupci i predodžbe puka mogu imati i toliku moć da dovedu do potpunog obrata u značenju nekog mjesta koje je, inače prema svojoj provenijenciji, označeno apsolutno izvanreligijskim, pa i antireligijskim. Značajke vjerovanja u svece zaštitnike pružaju mogućnost prepoznavanja mjesta i značenja pučke pobožnosti uopće. Sa stajališta puka, razvidno je da se njihova pobožnost ne ograničava na nauk Crkve, već je bogato ispunjena i njihovom vlastitom religijskom (nekršćanskom) tradicijom. Puk stvara svoju kvalitetu katoličanstva u okviru službenog nauka Crkve, pritom se ne odrečući religijske tradicije u kojoj je rođen i odgajan. Stoga, pučka pobožnost ne stoji u opreci sa službenim naukom Crkve, već na dodiru službenog nauka Crkve i potreba svakodnevice.

pučka pobožnost; sveci zaštitnici; etnološka / kulturnoantropološka istraživanja; Hrvatska

nije evidentirano