hrvatski

U potrazi za glasom između emocije, politike i intertekstualnosti. Skica za studiju o četvrt stoljeća hrvatske drame

Članak proučava zadnjih četvrt stoljeća hrvatske književnosti (od šezdesetih kao prekretnice) kroz analizu tema i žanrova kanonskih i prihvaćenih drama, dakle onoga što je vrijeme i kazalište prihvatilo kao značajno, naročito njihova odnosa prema stvarnosti u kojoj pisci žive. Analiza daje zanimljive rezultate i novu moguću klasifikaciju hrvatske drame jer zadnjih četrdeset godina hrvatska drama traži svoj put negdje u trokutu između politike/emocija/intertekstualnosti. Svaki element ima svoje eksplozivne i implozivne primjere a svako desetljeće bira kao kanonsko neke druge varijante. Tako je u šezdesetima i sedamdesetima dramama dominirala ideja kao promišljanje stvarnosti a dramsko je pismo dominantno političko dok je subverzija prikrivena tzv. nižim žanrovima (kroz mimikriju povijesne drame - Matković, Supek, Fabrio, Šnajder, Bakarić komedije – Brešan, Kušan, Škrebe/Mujčić/Senker i fantastike – Bužimski, Šoljan, Bakmaz). Osamdesete su unatoč oskudnoj žetvi novih dramskih imena, upravo zbog prepoznate i sankcionirane subverzije iz prošlih desetljeća, dominatno kretale iz emotivne ljudske situacije i na različite načine tu situaciju lomile u dramskom pismu (kroz intertekstualnost - Gavran, povijest – Kaštelan, fantastiku ili grotesku Matišić). Devedesete su pak bile u potrazi za vlastitim glasom uz dominaciju intertekstualnosti i implozije emocija s kanoniziranim prikazom beznadne i zapravo apolitične slike svijeta (Vidić, Srnec Todorović).

hrvatska drama; politička drama; intertekstualnost; emocija

nije evidentirano