hrvatski

Hrvatski disbalans i potencijalni međugeneracijski sukob

U Hrvatskoj 1910. godine živjelo je 48, 3% stanovništva u dobi od 0-19 godina a svega 5, 6 % osoba preko 65 godina. Žitelja ispod 20 godina života 2000. godine bilo je svega 24, 5 %, ali zato 15, 2 % u kohorti 65 i više godina ( 17, 5% procjena 2005.g.). Alarmantna predviđanja daje američki statistički ured koji za Hrvatsku u 2050. godini predviđa slijedeću redistribuciju stanovništva: dob 0-19 godina 18%, sa udjelom 65 i više godišnjaka od 29, 6% u ukupnom pučanstvu sa 12 puta najbrže rastućim udjelom poglavito 85 i više godišnjaka. Kako po zdravstveno-ekonomskim pokazateljima gerijatrijska zdravstvena skrb je pet puta skuplja od zdravstvene zaštite osoba u generativnoj dobi jasno je da će takvo stanje trajnog demografskog disbalansa dovesti do neizbježnog međugeneracijskog konflikta, sa upitnim osiguranjem zadovoljenja tih troškova iz prihoda rada. Zbog tog je i nužna primjena produljenja radnog vijeka u odnosu na funkcionalnu sposobnost sadašnjih starijih djelatnika uz uvjet njihovog prijenosa znanja, iskustva, umijeća i vještina na mlađe djelatnike. Između ostalog taj novi odnos produljenja radnog vijeka sa npr. sadašnjih 65 godina na 70 godišnje muškarce, i prijenosa znanja, osigurala bi i veće zapošljavanje mladih djelatnika uz stimulacijsku motivaciju poslodavaca za zadržavanjem starijih djelatnika. Moguće je postupno umirovljenje starijih djelatnika neovisno o dobi već o njihovoj funkcionalnoj sposobnosti. Tako bi određena nedostatna zanimanja poglavito liječničkog, ekonomskog i pravnog profila zbog već sadašnje prosječne starosti zaposlenika od 55 godina osigurala neometanu daljnju radnu djelatnost, a i rasteretila bi nedostatna financijska sredstva osiguranja mirovine. Politika dugoročnog importa visokokvalificirane radne snage za Hrvatsku je neostvariva, jer cijela Europa od Urala do Giblatara ima iste poteškoće i jedino najrazvijenije države imati će novac za kupnju školovanih kadrova u Africi i dijelovima Azije. Postavlja se pitanje kako riješiti dugoročni hrvatski demografski disbalans ? 1. Europska unija u svom programu nema i neće imati riješenja za demografske poteškoće pojedinih država članica. 2. Hrvatska nema sadašnje potencijale za primjenu modela svjetskih velesila. Nužna je vizija za vlastiti razvoj. 3. Hrvatska mora iznaći vlastita rješenja razvoja gospodarstva i osiguranja primjerenog standarda čime će se trajno podići i broj poroda sa 1, 5 na 2, 2 poroda po obitelji ili 60 000 poroda godišnje na nacionalnoj razini, a što diktira osiguranje radnog potencijala. 4. Hrvatska stručna elita uz pozitivnu gospodarstvenu politiku suodgovorna je za izradbu održivih pronatalitetnih legislativnih programa poglavito na području radnog zakonodavstva u srazmjeru na rastuće sadašnje i buduće zdravstveno-socijalne potrebe brzo rastućeg hrvatskog starijeg pučanstva, uz izradbu gerontoloških normi, algoritama I legislativne gerontološke I gerijatrijske djelatnosti. 5. Trajni cilj je osiguranje aktivnog zdravog produktivnog starenja hrvatskog pučanstva uz suodgovornost svake starije osobe kao i suodgovornost interdisciplinarnog sastava stručnjaka koji se bave zaštitom zdravlja i socijalnom skrbi starijih osoba uz pozitivnu zdravstvenu i državnu politiku. Tu nije zanemariv udio suodgovornosti i ostalih resursa osim zdravstva, socijalne skrbi, mirovinskog sustava, a to su poglavito obrazovanje i gospodarstvo sa razvojem gerontehnologije pa sve do hrvatskog turizma ne samo za hrvatsko već i za europsko staračko pučanstvo . Jedino vlastitim rješenjima moguće je ostvariti zadovoljenje objektivno utvrđenih potreba hrvatskog pučanstva poglavito njezinog najvulnerabilnijeg udjela starijih od 65 godina. Na taj način će se izbjeći postanak starijih osoba kao žrtve demografskog disbalansa, a koji vodi u neizbježan međugeneracijski sukob.

demografija ; disbalans ; umirovljenici ; međugeneracijski konflikt ;

Za potpuni bib. opis nedostaje naslov na engleskom jeziku. (Admin)