hrvatski

Dijalog kao modus vivendi

Napetosti i sukobi upozoravaju da mnogi pojedinci, nacije i religije imaju goleme probleme s identitetom. Netolerancija je znak duhovnog siromaštva i nesposobnosti /nespremnosti nositi se s nečim novim /drukčijim, što se ne može svrstati u svoje pouzdano staro značenjsko obzorje ; ona je prvenstveno psihička nesposobnost, ali također i nehtijenje podnositi drukčijost. Sposobnost za toleranciju nerazdvojno je povezana sa sposobnošću za osobne međuljudske odnose. Stoga je opravdano isticanje važnosti odgoja za pluralizam, ukoliko se želi promijeniti “ novi zvjerinjak” . Međutim, sama tolerancija nipošto nije dovoljna. Ona se stoga treba razvijati u dijaloški stav gdje se dijalog shvaća kao mjesto susreta, kao mogućnost spoznaje i rasta (vlastitog i drugih bića), ne isključujući napetost različitosti. Dijalog pretpostavlja brigu za drugoga i za odnos koji se s drugim razvija. On potiče duhovni rast, istinski humanizam ili rast čovjeka s obzirom na temeljne odrednice njegove biti: individualnost, društvenost, imanentnost, transcedenciju.

dijalog; snošljivost; suživot

nije evidentirano