hrvatski

U znaku plurala: višebrojni i višeslojni identiteti istarski (Kroki ranoga novovjekovlja: XVI.-XVIII. stoljeća)

U dosadašnjoj hrvatskoj historiografiji pojam identiteta nije znanstveno osvijetljen. Tek je Prvi kongres hrvatskih povjesničara (u prosincu 1999.) stavio na dnevni red razmatranje problematike identiteta u hrvatskoj političkoj i etnokulturnoj prošlosti. Autor drži da je identitet promjenjljiva povijesna kategorija, kompleksna, slojevita i višestruka. Identiteti se pojavljuju u pluralnom obliku. Odrednice današnjeg pojma identiteta valja tražiti još u najstarijoj prošlosti hrvatskog etnosa. Na njihovo su formiranje najpresudnije utjecala dramatična zbivanja i velike promjene od konca XV. stoljeća. Najteže posljedice izazvala su osmanlijska prodiranja, nakon kojih su uslijedila pojačana migracijska pomicanja hrvatskog etnosa i nastavljene njegove kontinuirane seobe prema zapadu i sjeverozapadu, uz istodobna useljavanja, koja su najčešće korijenito mijenjala nekadašnji etnički, vjerski, kulturni, pa i "mentalni" identitet na tim prostorima. Ratovi na tlu Istre (napose Rat Cambraiske lige i Uskočki rat) donose potresne promjene: tada znakom identiteta i nije bio jezik, etnička pripadnost, čak ni zajednički teritorij prebivanja, već pripadnost zajedničkom banderiju i poistovjećivanje sa signumom političkih vlasti - Republike Sv. Marka i Kuće Austrije. Znakovi identiteta u ovome su slučaju bili mletački krilati lav i habsburški dvoglavi orao. Etnički istovjetno žiteljstvo na uskoj istarskoj granici živi nekoliko stoljeća razdvojeno banderijskim identitetima: hrvatski etnos na mletačkome dijelu naziva se Benečanima ("Venecijancima") ili Marcolinima (podanicima Republike Sv. Marka), a hrvatski etnos na austrijskome području Kraljevcima (podanicima habsburškog kralja) ili Arciducalima (podanicima nadvojvode). U kompleksnoj slojevitosti, etnokulturnoj i mentalnoj različitosti hrvatskog društva između XVI. i XVIII. stoljeća postoje jedino hrvatski identiteti. Svaki povijesni identitet, pa i hrvatski, i nije drugo nego li suma osebujnih dubokih otisaka prošlosti u političkome tkivu, kulturnome patrimoniju i kolektivnoj memoriji. Kakav bi istraživački model trebao slijediti hrvatski povjesničar, proučavatelj identiteta ranoga novovjekovlja? Našoj historiografiji nedostaju prethodna istraživanja i posebna djela, pa su u ovome trenutku neostvarive temeljitije sinteze. Držim da bi valjalo slijediti dvostruke kolosijeke istosmjernoga puta: jednim trakom proučavati hrvatsko višeslojno književno i uopće pisano nasljeđe i novom optikom čitati arhivsku građu, drugim trakom slijediti iskustva, dostignuća i modele ostalih europskih povijesnih znanosti, ali i pokušati izaći iz tradicionalističkih okvira.

Istra; identiteti; migracije

nije evidentirano